Ako ne možete omogućiti sve ono što biste željeli, ne brinite se, možete dignuti kredit. Tako otprilike glasi poruka neke regionalne banke u reklami u kojoj djevojčica tužno gleda u nekakav izlog, a otac joj se pretvara u heroja koji može dignuti kredit, a potom postati heroj darivanja.
I zaista, nema ljepšeg osjećaja nego usrećiti dijete i okusiti potom plodove te sreće. No, pretvaranje nas svi siromašnijih i prisutnijih sve prizemnijim životom u heroje darivanja sve više i više ide u poluludu krajnost.
Piše: Berislav Jurič/Naša ognjišta, prosinac 2018.
Ima se, može se
Dokazano je, kažu stručnjaci u nekim tekstovima, kako ljude u velikome broju slučajeva veseli kupovanje drugima. Osim, dakle, što vole kupovati sebi, psihologija otkriva kako ljude raduje i darivanje drugima. No, može se to gledati i s druge, prizemnije strane. Čim se može kupovati drugima, onda slijedi ona „ima se, može se“ pa se čini da tu definiciju nadopunjava ona da su ljudi sretniji kada imaju dovoljno novca da, osim sebi, mogu kupiti i drugima nešto.
A kupovina drugima ovih će nam se dana nametati osim iz unutarnje potrebe da uveselimo druge i neprestanim bombardiranjem bezobraznih podmetala u reklamama. Vrištat će sve od poruka kako trebamo, moramo, kako je zadnji čas, kako sve to traje još malo, do isteka zaliha kao da ćemo propustiti sve živote ovoga svijeta ako u određenome trenutku ne posegnemo baš za izvikanim proizvodom.
Tako ćemo, pisalo se o tome i na ovim stranicama i čulo se to tisućama puta, upasti u predblagdansko ludilo i blagdansku ispraznost zaluđeni potrebom da sve oko nas sjaji i da u čizmice, pod borove i na blagdanske trpeze iznesemo što više izvikanih darova. Naravno, jasno je to svima, ne znači to da će nam darovi istodobno učiniti blagdane sjajnijima i blagdanskijima.
Papirnati i šuškavi svjetovi
Stručnjaci, koji vežu naše mozgove i naše džepove – a nećemo si lagati da u ovim vremenima u kojima jesmo nemaju veze jedno s drugim – navode kako se „prilikom blagdanskih darivanja gubi trećinu vrijednosti uloženog novca s obzirom na to da se isti iznos ne percipria od strane primatelja darova“.
Dakle, koliko god se mi trudili koliko nam god bilo lakše punijeg džepa koračati kroz sve ispraznije živote i koliko god dana pred nama činili ljepšima kićenjem i darivanjem, u prijevodu se dubokoumlje stručnjaka može svesti na poznatu, ali neizlizanu, da se neke stvari ne mogu kupiti novcem.
Dok stručnjaci papirnatih i šuškavih svjetova na vagu stavljaju i mjere ulaganje i povrat uloženog, prizemnim jezikom možemo reći kako, ma koliko imali i papirnato i šuškavo dali, ne znači da ćemo nekoga uveseliti. S druge strane, stvarnost je ipak takva da će šuškanje i sjaj pretvoriti naše lutanje u vakuum materijalnoga u privid neke sreće pa ćemo biti sretnijij time što smo zatrpaniji.
Dosadno je valjda svima pričati, slušati i čitati prodike o tome kako su nestala neka stara, dobra vremena, kako je sve nekada bilo jednostavnije, bolje i isrenije. Dosadno je pomalo prisjećati se i prizvati vremena u kojima nam sada važne stvari nisu bile ni na kraj pameti. Nemoćni smo, moramo priznati, što zbog vlastite slabosti i želje da ne oskačemo, što zbog slabosti drugih i mlina koji nas bez našega odupiranja melje, pred nametanjima da na se sreća pretvri u umotanu kutiju.
Trošenje ublažava zabrinutost
U vremenima u kojima jesmo, u materijalizmu koji smo sami, htjeli to priznati ili ne, odabrali kao neku novu vrijednost, stvari se ipak mjere sjajem i šuškanjem. No, pravo je pitanje koliko su visoko dignute naše ljestvice i koliko želimo da bliješti, a koliko se u roblje želimo pretvoriti da bi šuškalo.
Erich Fromm kaže kako „trošenje ima dvosmislene osobine i ono ublažava zabrinutost, jer ono također zahtijeva sve veće i veće trošenje, jer nas prijašnja potrošnja uskoro prestaje zadovoljavati“. Dakle, trošenjem ćemo u biti potrošiti sebe, a nitko nam ne jamči da ćemo postići željeni učinak, a to je da nam se darivanjem nešto vrati ili da darivanjem učinimo druge sretnijima.
Svi koji imaju djecu, a lekcija je ovo za one koji će ih imati, znaju da su se nakon zatrpavanja darovima djeca većinom igrala do iznemoglsoti ukrasnim papirom i ambalažom, a da se kupljena stvar pretvarala u nijema promatrača neiskvarene sreće. Dar bi, prema toj nenametnutoj i zanemarenoj dječjoj lekciji, trebao upravo buditi nečiju sreću i maštu do kraja, a ne robovati nametnutoj želji da se nešto – unaprijed osmišljeno da nas osvoji – ureže u naš osjećaj sreće.
Zapetljani i moderni
„Darežljivost nije u tome da mi daješ ono što mi treba više nego tebi, već u tome da mi daješ ono što trebaš više nego ja“, kaže Khalil Gibran i zadaje nam probleme ako želimo promijeniti nešto iz njegove mudrosti. Rebali bismo prvo, prije darivanja, čini se, analizirati sebe pa se onda upustiti u usrećivanje i darivanje drugoga. Što je to, zapitat ćemo se sigurno ovih dana kada zastanemo usred žurbi i blještavila, što mene čini sretnim i što bih to ja uistinu želio imati u sebi. Ne pred sobom.
Zadatak je to koji ćemo sigurno pokušati izbjeći i spoznaja koje se bojimo strahujući od svojih nedostataka i rupa u našem biću koje nas čine prozirnijima i manje čvrstima na preizemnim vaganjima. „Imati ili biti“ kaže kako „moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi“.
Tako zapetljani i moderni ići ćemo u susret novomu blještavilu koje, ako je suditi po prognozama i promjenama ove Lopte na kojoj jesmo, neće biti snježno, čarobno i bijelo, nego ćemo biti još prisutniji da čaroliju pred sebe i druge prospemo na umotane i šuškave načine.
Rastrgat će nas
Pred nas će se, ako se uspijemo odmahnuti od blagdanske galame i besmislena opraštanja od godine na izmaku – kao da smo mi ti koji mjerimo Vrijeme – negdje u dubini staviti pitanje možemo li imati i biti. Može li se biti a ne imati, odnosno jesmo li to što jesmo ako nemamo i možemo li biti ako nemamo.
Rastrgat će nas i ove godine, možda gore nego ranijih godina, poruke kako će nam darivanje izmaknuti iz ruku ako ne iskoristimo posljednju i jedinstvenu priliku, ponudu do isteka zaliha ili cijene kakvih kasnije neće biti. Pokleknut ćemo opet pred potrebom da nekomu nešto zašuška u rukama i nećemo biti spremni u kutiju pod šarenim papirom umotati pregršt iskrenih i dobrih želja. Bojimo se da, iskvarenim očima kakvim sve više gledamo na život, nećemo vidjeti u praznoj kutiji iskrene darove i prepast ćemo se da samo papir i kutija neće biti dovoljni za iskrenu sreću.
Potrčat ćemo, u svim svojim jadima, za udovoljavanjem tuđih želja za nečim i svojom potrebom da budemo važniji kada darujemo i pretvoriti se u heroje pogrješna darivanja dok će nas nevidljivi likovi s reklama tapšati po ramenu i besuzspješnotješiti da je njihov svijet pravi svijet, a da smo mi zamo zalutali.
Berislav Jurič/Naša ognjišta, prosinac 2018.
