Sve je nekako zaustavljeno, usporeno, skriveno. Samo poneko vozilo na ulicama grada i dim iz dimnjaka znakovi su, ipak, života na Kupreškoj visoravni. Od kolotečine svakodnevnoga života u kojem smo do jučer živjeli ostalo je malo. Samo crkvena zvona još uvijek zvone u isto vrijeme i na isti način. Ostalo više ništa nije isto.
Nitko ne voli ograničavanje kretanja, druženja, ali dođe vrijeme kada nije poželjno biti okružen „pozitivnim“ ljudima. Sloboda je odgovornost, a mi smo je svjesno ili nesvjesno zanemarili i sebi prisvojili. I kod ljudi se preko noći rodi zabrinutost za sve i svakoga, za grad, državu, prirodu, za rodbinu, susjede, slučajne prolaznike. Strah od nevidljivoga neprijatelja kojeg nazvaše Covid-19 zatvori ljudi u njihove kuće i stanove. Neki su se uplašili gladi pa kupuju sve i svašta za „nedaj Bože“!
Svi se nekako nadamo da nevidljivo zlo neće nama pokucati na vrata, svi smo sigurno nesigurni, svi smo suci i porotnici, svi znamo sve, a priznati sebi ne želimo kao smo mali, nemoćni, slabi i da život naš danas i uvijek do sada ne ovisi samo o nama. Ima Netko tko ravna naše zemaljske pute i On samo zna koliko nam je koraka još ostalo na ovome putu. Svakom zlu dođe kraj i nije svako zlo za zlo. Možda budemo svjesni za par mjeseci koliko smo mali i slabi bez obzira na vjeru, naciju, stranačku funkciju, društveni položaj,… Možda nam je ovo današnje vrijeme, bez obzira na cijenu koju ćemo platiti i koliko dugo će sve ovo trajati, prilika da postanemo „pozitivni“ ljudi i da drugima donosima mir, povjerenje, sigurnost i osmjeh. Jesmo li do sada mi krivci za nečiju tugu, suzu, odlazak,…
Zatvoreni među zidove, koje sami sebi napravismo, danas imamo dovoljno vremena da sami sebe pogledamo i upoznamo onakve kakvi jesmo. Upoznat ćemo i svoju obitelj koju smo imali i da sada, ali je nismo poznavali. Potrebno je malo više vremena da se ljudi otvore drugim ljudima i da steknu njihovo povjerenje. Ovaj život u ograničenome prostoru i vremenu nudi nam priliku da budemo iskreni prema sebi i drugima. Jer, samo istina čovjeka oslobađa i čini sretnim, tihim i zadovoljnim.
Uvijek ima i može biti gore. Jeste li se zapitali kako bi se ponašali da nemamo struje, vode, hrane, interneta,…? Ova opasnost, ovo zlo zvano Covid-19 je možda i prilika da budemo više prirodniji i normalniji ljudi. Zar nije prije pojave ovog zla nenormalno bilo biti normalan, zar se nije odgovaralo za rad , a ne za nerad, zar si morao imati „vezu“ kako bi se negdje zaposlio i ostao u svojoj Domovini. Zar je baš moralo biti ovako? Mislim da sigurno nije moralo biti ovako nakaradno, neprirodno i neljudski. Želimo li se mijenjati?
Sjetite se Vukovara. Tri mjeseca grad je živio pod opsadom, u podrumima. Djeca su se rađala u podrumima, uz miris krvi ranjenih, zastrašujuću buku i njima i mnogim odraslim nepoznatu. Život i odrastanje odvijao se u podrumima, bez sunca i smijeha, s puno patnje, boli, smrti na svakom koraku. Izlazak na sunce često se skupo plaćao – životom. Oni su i u takvim uvjetima, puno gorim i opasnijim od ovih naših današnjih, strpljivo živjeli i, Bogu hvala, preživjeli. Čovjek je najveće čudo i misterij ovog svijeta. Glas Siniše Glavaševića je mnogima ulijevao nadu u spas, u kraj patnjama i bolima u kojima su živjeli. Danas svatko od nas ima priliku da bude glasnik nade i vjere da će i ovo zlo, isto kao i ono vukovarsko, proći. Svakom mraku jednom dođe kraj. Zato, budimo i mi strpljivi i puni nade i vjere da će uskoro sunce i nama zasjati.
Jesmo li primijetili, u vrijeme kada se uvijek i svugdje samo priča o bolesti, o umrlima, o potresima, karantenama i samoizolacijama, da je u naše krajeve stiglo proljeće. Ne dopustimo da u našim srcima bude zima jer ćemo samo pokvariti sebi i drugima prekrasno doba godine koje sa sobom donosi novi početak – život.
Marko Mršo/Tomislavcity
