Gledam opet ovu sliku

Gledam opet ovu sliku.
Gledam njihova lica.
Njihove habite.
Njihove ruke.
Oči.
Bore na licu.
Poglede.
Stidljive osmijehe.
Strogost.
Zabrinutost.
I pitam se.
Jesu li znali što im se sprema?
Za koji mjesec.
Za koji dan.
Za koji sat.
I opet gledam ta lica.
I oživljavam slike.
Briga.
Samostana.
Crkve.
Hrasta.
Sjemeništa.
Gimnazije.
Skloništa.
Bakamuše.
Grabovine.
Tamo onih staza.
I ledina.
I kamenja.
I suhozida.
I trešanja.
I smokvi.
I grožđa.
I one loze.
I crkvenog dvorišta.
I klaustra.
I prisjećam se okusa zraka.
Mirisa njive.
Zemlje.
Cvrkuta ptica.
Čatrnje.
Zvonika.
Hodnika.
Plamička svijeće.
Tihe molitve.
Jer u tim slikama.
I u tim sjećanjima.
I još više.
U tim molitvama.
Zahvalan.
Susrećem iznova vaša lica.

Fra Željko Barbarić/Pretežno vedro