U nekim boljim vremenima strepili smo dan, dva, tjedan ili mjesec… a u ovima našima, čini se, cijeli svijet već godinama strepi – neprestano pred nečim novim. Ima li još mjesta nadi, utjehi, optimizmu? O tim je pitanjima fra Željko Barbarić, franjevac rodom iz Širokog Brijega, misionar u Svetoj Zemlji govorio za Večernji list BiH.
Riječ je o svećeniku koji s narodom proživljava kalvariju našega vremena, ali s tolikom snagom i pouzdanjem u Krista da je istinski užitak razgovarati s njim. Jer, kako kaže njegova stranica “Pretežno vedro”, u njegovim riječima ima toliko vedrine – unatoč svim poteškoćama.
Večernji list BiH: “Mnogi su ljudi očajni što se tiče današnjeg svijeta. Sve se uistinu čini kao velik i strašan Veliki petak, kao da je sve Božje istjerano iz svijeta i osuđeno na propast. Budućnost se nikada nije činila tako nepredvidivom kao danas…” Ovo je izrečeno četrdesetih godina prošlog stoljeća iz usta časnog sluge Božjega, omiljenog američkog biskupa Fultona Sheena. Fra Željko, možemo li reći da je i danas sve isto?
Fra Željko Barbarić: – Stvari se nisu puno promijenile od prvih ljudi pa do našeg vremena. Zapisa davno Propovjednik: “Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem” (Prop 1,9). Pa već na prvim stranicama Biblije stoje zapisi o prijestupima, ljubomori, lažima, pa čak i o bratoubilačkim ispadima? Zar oduvijek ne stoji ono pravilo da ‘sila Boga ne moli’? Zar je nešto novo što međunarodni poredak baš ne funkcionira najbolje ili što se nepravda namnožila na zemlji preko svake mjere? I ja, kao pojedinac u konkretnom vremenu i prostoru, moram tražiti odgovor kako se nositi sa svim ovim što se događa. Budući da ste naveli meni dragoga Fultona Sheena, nastavio bih dalje u tom američkom tonu. Chuck Pagano, trener američkog nogometa, u jednom je trenutku svoje karijere dobio leukemiju i jedva izvukao živu glavu. Negdje usred svega toga ulazi u svlačionicu Indianapolis Coltsa, koje je u to vrijeme trenirao, i drži svoj znameniti govor o okolnostima i viziji. Kaže trener Pagano da svi imamo svoje okolnosti, ali ne smijemo se predati i živjeti samo u okolnostima. Valja nam odlučiti svjesno živjeti u viziji i ići prema viziji unatoč našim okolnostima. Pobijediti iduću utakmicu. Boriti se. Ne predavati se. Odlučiti se za dobro, iako stvari oko nas nisu dobre! Prevedeno u svakodnevni život, moja i tvoja iduća utakmica je moj novi dan, nove uzbune, sirene, nenadane situacije, nove dijagnoze i novi lijekovi, novi stres s kojim treba izići na kraj… Možda pobijediti iduću utakmicu znači jednostavno ostati normalan na kraju još jednog proživljenog dana…
Večernji list BiH: U Velikom tjednu, promišljamo o svom životu, a nekako još više o događajima koji su zadesili cijeli svijet – ratovima, razaranjima, krizama. Ima li mjesta optimizmu? Jer od 2020., kada se pojavila pandemija koronavirusa, sve nam se čini kao “beskrajni dan”, jer se problemi samo nadovezuju jedan na drugi.
Fra Željko Barbarić: – Ponekad pogledam prema gore i upitam Gospodina: “Dobro, kad si nam mislio dat’ taj timeout?” Od 2020. zaredalo se dosta toga i teško je sve to procesuirati. Govorim iz vlastitog iskustva. Vjerojatno svatko od nas ima svoju priču o ovih kompliciranih šest godina… Pada mi na pamet slavni psihoterapeut i utemeljitelj logoterapije Viktor Frankl i njegov pristup ljudima koji su mu dolazili na psihoterapiju. Kad bi mu ušli u ured, on bi ih odmah zaskočio pitanjem: “Zašto se niste ubili?” Ljudi shrvani depresijom, anksioznošću ili kakvim drugim životnim problemima koji su ih pritiskali, prisjetili bi se nečega zbog čega su odlučili ne oduzeti sebi život. Bilo je tu onoga nečega zbog čega je još uvijek, unatoč svemu, vrijedilo živjeti, boriti se, žrtvovati se, ići naprijed, nositi svoj križ i dalje… A to su dobra pitanja. Za što vrijedi živjeti? Za što se vrijedi boriti? Za što vrijedi umrijeti? Za što se vrijedi žrtvovati? Možda tu možemo tražiti odgovor na pitanje: “Ima li mjesta optimizmu?” Zbog koga se ti svako jutro ustaješ iz kreveta, odlučuješ stisnuti zube, uzimaš svoj križ na rame i govoriš sebi: “Nema predaje!” I ne treba se tu puno misliti. To je tvoje dijete. To je tvoj muž. Tvoja supruga. Tvoj najbolji prijatelj koji se bori s depresijom ili leukemijom. To je tvoj posao, životni san… Za osobu koja vjeruje, to je Bog.
Večernji list BiH: Fra Željko, kako ćete proslaviti Uskrs u Svetoj Zemlji? Kako se vaš vjernički puk u Jeruzalemu priprema za najveći blagdan u jeku svih ovih ratnih događanja?
Fra Željko Barbarić: – Ovo će, po svoj prilici, biti još jedan kompliciran Uskrs u nizu. U trenutku dok ovo pišem, čuju se sirene i dobivamo obavijesti o novim raketnim napadima. Vijesti koje slušamo i čujemo nisu baš ohrabrujuće. Zbog ratnih okolnosti nisu dopuštena velika okupljanja i na snazi su posebne mjere vezane uz najsvetija mjesta kršćanstva. Ni muslimani nisu mogli proslaviti Ramazanski bajram na Hramskoj gori gdje se nalazi Al-Aqsa. Židovi i mi u istom tjednu slavimo svoje najveće blagdane: Židovi Pashu, mi Veliki tjedan. U Svetoj Zemlji kršćani čine manje od 2 posto cjelokupne populacije. Hodočasnika nema. U mjesnim župama, gdje se okupljaju lokalni kršćani Arapi, bit će u skladu s mogućnostima organizirane liturgije Velikog tjedna. U mom samostanu vjerojatno ćemo proslaviti ove velike dane skromno, jednostavno i u molitvi za mir i za prestanak ratova i sukoba. Nije jednostavno sve ovo što se događa ni razumjeti ni prihvatiti. Znamo da Bog ne ovisi o našim duljim ili kraćim molitvama, većim ili manjim vanjskim slavljima… Ono što vjerujemo i znamo jest da istinska snaga, kako reče naš patrijarh Pizzaballa, ne dolazi iz ratova i nasilja, nego iz činjenice da se život dobrovoljno predaje. U tom je snaga križa. Nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje… (Iv 15,13)
Večernji list BiH: U Hercegovini su svećenici često svojevrsni terapeuti svome puku – vidaju rane vjernicima – a vi ste ujedno i diplomirani terapeutski savjetovatelj, što se čini kao dodatna dimenzija vašeg poziva. Koliko vam se zbog toga obraćaju i vjernici drugih vjeroispovijesti?
Fra Željko Barbarić: – Nemam ured i uredovno vrijeme i ne radim klasičnu psihoterapiju. Moja struka mi omogućava znati bolje saslušati čovjeka koji ima potrebu popričati sa mnom. Ako vidim da su problemi veliki i da je stvar uzela maha, upućujem ljude da se obrate nekom stručnijem od mene, psihologu ili psihijatru. Ovdje radim s našim studentima s Franjevačke teologije, kao i s Armencima na njihovu teološkom učilištu. Živim u multikulturalnom i multijezičnom okružju. Ono što pokušavam kroz praksu, s ljudima svih vjeroispovijesti na jezicima koje razumijem i govorim (hrvatski, engleski, talijanski), jest proći kroz barem tri koraka: 1. priznajem da ne znam u početku tko je čovjek ispred mene i da nisam pametniji i bolji od njega. 2. pitam: “Kako si?” 3. tražim da mi ispriča svoju priču. Mnogo puta sam se uvjerio da ljudi samo žele nekome ispričati što ih muči. Znaju i sami da se situacija neće promijeniti, da se okolnosti neće promijeniti, ali žele s nekim podijeliti svoju muku, uz uvjet da im taj netko odmah ne kaže: “A nije to ništa, imam ja i većih problema i težih priča koje bih ti mogao ispričati!” To su ljudi koji moraju zatvoriti svoje radnje, a ne znaju kako platiti iduće račune. To su studenti kojima je ovo prvo iskustvo rata. To su ljudi koji se nose s akutnim i kroničnim stresom na dnevnoj razini, a to nije baš uvijek ni lako ni jednostavno… Kao i u odnosu s Bogom tako i s ljudima, potrebno je ušutjeti i slušati, a ne samo beskrajno nešto pričati, objašnjavati i tumačiti.
Večernji list BiH: Papa Lav na početku korizme reče: “Postite od riječi koje mogu postati oružje.” Vidimo u javnom prostoru da praktički nitko ne bira riječi i da je govor prestao biti srebro. Zašto je to tako?
Fra Željko Barbarić: – Otpratio sam profile i uklonio toksične kanale na svojim društvenim mrežama. Ima portala koje sam odlučio ne posjećivati. U jednom trenutku sam se zapitao je li u redu da ti neki ljudi koje ja i ne poznajem budu dio moga života i je li u redu poklanjati vrijeme tekstovima i autorima koji toga nisu vrijedni. Dogovorio sam se sam sa sobom da oni neće biti dio moje svakodnevice. To je stvar duševne higijene. U jednom američkom časopisu pročitao sam članak o izgradnji mostova nakon konflikta u Bosni i Hercegovini. Neki novinar je išao i razgovarao s ljudima svih triju naroda i vjeroispovijesti. I našao nekog čovjeka i njegovu obitelj u okolici Srebrenice. Čovjek je rekao da ni on ni njegova obitelj ne gledaju konvencionalnu televiziju i ne prate konvencionalne medije. On misli da oni – potpaljujućim izjavama i izazivanjem netrpeljivosti – stvaraju tenzije i žele unijeti nemir među ljude zveckajući oružjem. Razumijem tog čovjeka… Vezano za ovu temu, vidio sam što je Papa rekao na Cvjetnicu. Riječi su snažne. One su instrument koji može potaknuti i na dobro i na zlo. Oslanjajući se na riječi proroka Izaije, Papa je upozorio na raskorak između onoga što se govori i onoga što se radi. “Molitve samo množite, a ja vas ne slušam. Ruke su vam ogrezle u krvi” (Iz 1,15). Ovo je višestruko primjenjivo, vjerujem, i na našu stvarnost.
Večernji list BiH: Često, osobito u kriznim vremenima, volimo se prisjećati onoga što je bilo dobro i tvrditi da je prije sve bilo nekako ljepše, toplije… Kada se prisjetite svojih Uskrsa u djetinjstvu i povučete paralelu s ovima danas, što vidite?
Fra Željko Barbarić: – Bili smo valjda bezbrižniji kad smo bili djeca pa idealiziramo to vrijeme. Iako, ja sam odrastao u vrijeme rata, pa i to idealiziranje treba uzeti s rezervom. Za Uskrs su mi ostala urezana dva detalja iz moje obitelji. Pokojna mama brata i mene povela bi u šumu na Veliki četvrtak ili dan prije. Skupljali smo divlje i gorko bilje koje bismo jeli na Veliki četvrtak. Gorko zelje. Ta neka gorčina hrane koja je Izraelce trebala podsjetiti na gorčinu egipatskog ropstva. A nama je to bilo bitno jer se gorko zelje jelo i na Posljednjoj večeri. Drugi detalj je bojenje jaja na prirodan način. Nije bilo umjetnih boja i onih sličica. Pomagali bismo mami tražiti zanimljive detalje u prirodi. Cvijet. List. I onda bismo umatali jaja u stare najlonske čarape i kuhali ih u kori od luka. Nikad ljepših obojenih jaja nisam vidio. Danas mi se svijet čini manje prirodan i više kompliciran. Brine me druga stvar. Život je dovoljno težak i zamršen i bez toga da ga mi jedni drugima dodatno otežavamo i kompliciramo. Mogu reći da sada malo bolje razumijem patnju i da mi je Veliki petak bliži nego prije. Zašto se sve ovo događa, ne znam. Zašto neke ljude uzbuđuje zlo? Ni to ne znam. Ono što znam jest da su djeca jednostavnijeg, čišćeg i srca spremnijeg na ljubav nego mi odrasli. Možda je zato Isus govorio da, ako ne budemo kao djeca, nećemo ući u Kraljevstvo nebesko.
Večernji list BiH: Za kraj, što biste poručili vjernicima koji će čitati ovaj intervju? Budući da vas rado čitaju i prate vaš život u Izraelu, osobito zahvaljujući stranici “Pretežno vedro”, u njihovo ime, kao i uime kolektiva Večernjeg lista, želimo vam sretan i blagoslovljen Uskrs.
Fra Željko Barbarić: – Teško se razbacivati velikim riječima i govoriti da se treba nadati jer dobro ipak pobjeđuje zlo. Ipak, ne odustajem od vjerovanja da jedino dobro može pobijediti zlo. Samo život pobjeđuje smrt. Pitam sebe i pitam vas, dragi čitatelji, možemo li išta napraviti. Dosta vas već zna što je potrebno. Molite za nas. Raspitujete se o nama. Tražite načine kako nam pomoći. Za Veliki petak skupljaju se milodari, milostinja za Svetu Zemlju. Hvala svima koji ste nam dosad tako pomagali i koji ste to učinili i ovaj put. Bez vaših darova mi bismo ovdje mogli malo toga napraviti. Moram reći da, zahvaljujući vašim darovima i vašoj pomoći, dijelimo stipendije koje djeci omogućuju školovanje. Djeca iz nesređenih i nasilnih obiteljskih okružja, zahvaljujući vašoj pomoći, imaju sklonište u našem Franciscans Boys Homeu u Betlehemu. Obiteljima osiguravamo smještaj i zapošljavamo na stotine radnika, u prvom redu u našim samostanima i školama. Zahvaljujući vama, mnogobrojni u nevolji imaju što staviti na stol za pojesti… Odsrca hvala! Ujedinjeni u molitvi za mir i u dubokoj zahvalnosti za svako dobro učinjeno prema onima u potrebi, pozdravljam vas iz svetog grada Jeruzalema i želim vama i vašima sretan i blagoslovljen Uskrs.
