Hodao sam obalama kuda je i On hodao. Sve zbog onoga ‘Slijedi me…’
I dalje se borim s tim što bi to sve, zapravo, trebalo značiti i uključivati. A ono što sebi teško priznajem je da više volim filozofirati, nego slijediti Gospodina, hodati stopama kojim je On hodao. Činiti ono što je On činio. Biti mu bliži. Živjeti Evanđelje. Nasljedovati život i stope Gospodinove…
Valjda sam zbog toga i prehodao taj put oko Galilejskog jezera. Valjda sam zbog toga i ovdje u Svetoj Zemlji gdje svakodnevno prolazim mjestima kuda je i On prolazio. Tražim lice Njegovo, a kao da mi uvijek pomalo izmiče taj Lik. Sad je tu i siguran sam i miran da bi u idućem trenutku postao opet poprilično nesiguran i nemiran. I onda mi ne preostaje ništa drugo nego opet krenuti u potragu.
Prije par dana sam Ga tražio opet u pustinji, tamo gdje je i Njega Duh nukao na samoću. Tišina i samoća su mi godile. I onda sam se opet vratio među ljude. Nije trebalo dugo da opet izgubim ono što sam pronašao u pustinji.
Mirim se uvijek iznova da mi valja živjeti s neodgovorenim pitanjima, s odgovorima s kojima ne znam što bih, s nemirom koji me tjera naprijed i koji me istodobno zna zakočiti, s jasnim obzorima i nejasnim jutrima, s bolom i radošću, s uvijek novim izazovima koji dolaze u valovima i kojima se ne nazire kraj…
Jutros sam slavio misu na mjestu Njegovog Uskrsa. Nakon Pričesti izustio sam Mu one poznate riječi: Dušo Kristova, posveti me… Među rane svoje sakrij me… Ne dopusti mi da se odijelim od Tebe…
A ovih dana naletjeh na riječi svetog Ivana od Križa koje mi doniješe nenadanu utjehu i ohrabrenje: „Živite u svijetu kao da živite sami s Bogom. Ništa ne tražite. Ne miješajte se u sve što se događa. Ne očekujte previše. Samo radite ono što trebate i molite.“
A večeras molim dar Duha da upoznam što je to ono ‘što trebam’.
I da stvarno zaživi to da ne očekujem previše. Posebno od drugih. Ali čak ni od sebe. To ionako samo donese nova razočaranja. Kudikamo je mudrije povjeriti Gospodinu sve svoje putove. A to je uvijek onaj stari-novi izazov i borba između darivanja Gospodinu i vlastitog samoupravljanja gdje vjerno prikazujem moje putove kao Božje.
Ne daj, Gospodine, da ja budem taj koji će svojom ‘veličinom’ zakloniti pogled prema Tebi. I daj da budem zagledan u Tebe. U Vječnost. Jer ovo je sve ovdje ionako prah i prašina, kao trava što se danas zeleni, a već se sutra suši i vene… Prah i prašina…
