Druga je večer devetnice Velikoj Gospi koja se posebno slavi u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Seonici. Sinoć je svetu misu predslavio voditelj misije u Bernu fra Antonio Šakota, a večeras župnik u Čerinu fra Velimir Bagavac, koji je desetak godina proveo i u Tomislavgradu.
Pred samu svetu misu činilo se da će uslijediti kiša i oluja, ali je naposljetku nije bilo. Rashlađeni i svježi zrak u Seonici, predvečerje i ugodni zvukovi vokalno instrumentalnog sastava Antonius učinili su drugu večer devetnice Gospi jako lijepim doživljajem za sve vjernike.
Vokalno instrumentalni sastav Antonius čine mladi i aktivni župljani iz Seonice: Gabrijela, Ante i Božena.
Na samom početku župnik fra Sretan Ćurčić premolio je molitvu devetnice, a potom je svetu misu predslavio fra Velimir. Donosimo dijelove njegove nadahnute propovijedi:
Majčinska ljubav se ne može usporediti ni s čim drugim na ovome svijetu. Majka je tu, uvijek uz svoje dijete i sve će učiniti za njega. Sjetimo se koliko je naša majka znala noći probdijeti uz nas kada smo bili bolesni. Bila je uporna i neumorna u brizi za djecu i obitelj.
I danas uz Isusa, u središtu evanđeoskog ulomka, nalazi se jedna žena. Majka koja je imala bolesnu kćer. Žena traži od Isusa pomoć u velikoj nevolji. Kao majka čini sve što može i želi svom djetetu pomoći. Ne može učiniti sama ništa, a ni drugi joj ne mogu pomoći, osim jednoga čovjeka, a taj čovjek je Isus – koji nije odmah uslišio njezinu molbu, a ni molbu svojih učenika da joj pomogne.
Čini nam se kao da Isus ne čuje njezin vapaj za pomoć, a majka kao majka – uporna, viče, zapomaže, moli.
Žena je čula od drugih ljudi da je Isus drugačiji, da on pomaže drugima, pogotovo onima koji su u velikoj nevolji u kakvoj je bila i njezina kćer. Iako je ona poganka, ona u Isusu prepoznaje Boga, Boga koji je ljubav i milosrđe.
U svom naumu odlučna je do kraja, ne pušta Isusa na miru i događa se onaj prvi korak: žena započinje s njim dijalog, dijalog koji završava plodonosno. Plod ženine upornosti je zdravlje njezine kćeri, a Isus ženi kaže: O ženo, velika je tvoja vjera.
Dragi vjernici, često se i mi nađemo u ulozi ove žene, molimo, a nekada nam se čini kao da nas Bog ne čuje. Osjećamo ponekad i prazninu i usamljenost, kao da je Bog zatvorio oči i uši i ne vidi i ne čuje naše vapaje. Istina je, čovjek usrdnije moli kada je u nekoj nevolji, mislimo da Bog mora odmah uslišati naše molite, a ako ne usliša počnemo sumnjati.
Primjer kako treba biti uporan i ustrajan u molitvi je ova žena. Tako i mi kada molimo ne trebamo odmah očekivati odgovor, već s vjerom i pouzdanjem uzdati se u Božju pomoć i njegovu providnost.