Maleno kao naše polje, srce Ti je za kraj žetve čekalo zadnje dane kolovoza. Zajedno da poletiš s lastavicama već načičkanim na žici. Prema najtoplijem sjeveru. U gnijezdo obgrljeno Njegovim rukama. Pa prije puta s pticama kradeš trenutak ili dva. Samo da se Duvna još jednom nagledaš.
Ako nisi znao, na Tvome bijelom pojasu vidjeli smo puno više čvorova. Pacifik dobrote, koja i dobričine postiđuje, još se razlijeva lađama duvanjske kamene ljepotice. Poplavljuje, širi se i potapa sretnike. Krotkost, skrivenu u duši iza smeđe tkanine, nekontrolirano si pustio vani i njome trajno zarazio jednu mladost, jedan narod podno Ljubuše. A od njih, zbog rastanka, skrivao jednu kap pod okom. U slanoj kapljici zacaklio se svijet prepun nadanja i vjere u Bit će dobro. I bilo je. I bit će. Zbog takvih. Zbog Joze, Ferde, Otona… Zbog svih pastira koji niču na ovom komadiću kamenjara. I, zapravo, nikad ne odlaze.
Na svoj put, predobri Mirko, umjesto kaplje, ponesi smiješak ispod naočala. Ponesi šaku crnice i miris svoje žetve. Nama ostavi plodove. Trebat će nam.
U proljeće kad se selice vrate.
Marko Pašalić/Tomislavcity
