Foto: Franjevački samostan i župa Široki Brijeg

U crkvi dvanaest apostola u Čerigaju kod Širokog Brijega održano je misno slavlje u povodu 180. obljetnice ponovnog dolaska franjevaca u Hercegovinu. U 16. stoljeću Osmanlije su srušili samostane u Mostaru, Konjicu i Ljubuškom pa su se fratri o hercegovačkom katoličkom puku skrbili iz Živogošća, Zaostroga i Kreševa. Kad su se stekli uvjeti, hercegovački fratri na službi u Kreševu odlučili su se na veliki povratak u Hercegovini u cilju da osnuju nove samostane, piše Večernji list BiH.

Nadnevka 19. svibnja 1844. stigli su u Čerigaj, gdje je već postojala župna kuća blatske župe. Fra Nikola Kodrić 1844. sagradio je još jednu kuću kako bi se osigurao smještaj za pristigle fratre i omogućilo školovanje hercegovačkog pomlatka. Dvije godine potom udareni su temelji franjevačkog samostana u Širokom Brijegu. U Čerigaju je zametak franjevačkog samostana i Franjevačke klasične gimnazije u Širokom Brijegu, Hercegovačke provincije i početak novog velikog djela hercegovačkih fratara.

Stara župna kuća u Čerigaju obnovljena je i pretvorena u crkvu dvanaest apostola u kojoj je jučer održano misno slavlje u slavu ponovnog dolaska fratara u Hercegovinu, a predvodio ga je fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, kojeg je posebno pozdravio fra Ivan Marić, širokobriješki gvardijan. Provincijal je 19. svibnja nazvao Danom zahvalnosti.

– Sveto je ovo mjesto. Na ovom mjestu su počeci. U svetim mjestima punimo dušu hrabrošću i mirom. Ta mjesta u nama rađaju šutnju i zahvalnost jer su nadahnuće kako ništa nije nemoguće i kako dobro može nadživjeti sve kušnje i sva teška vremena. Iako stotinama godinama na ovim prostorima, posljednjih 180 godina bijahu drukčiji. Nije to davno bilo… Od ljeta 1843., kada se njih devetorica sastadoše u subotu, 8. srpnja, kako bi tražili od Rima dozvolu za gradnju samostana u Hercegovini jer osjetiše da puk ostade “zapušten i sam”. Od utorka, 6. veljače 1844., kada je stigla dozvola Kongregacije da se u Hercegovini podigne samostan.

Provincijal je nadahnuto govorio braći fratrima u proteklih 180 godina:

– Od 1844. do danas gotovo 500 naše pokojne braća franjevaca, točnije njih 496, utkalo je svoj život u ovu zajednicu i ovaj puk. Život su dijelili svima, a grobovi im također pričaju istu priču darivanja života putujućih propovjednika. Pokopani su na 47 mjesta u Hercegovini, 20 mjesta u Hrvatskoj, 13 u Italiji, pet u Austriji i Mađarskoj, jednom u Albaniji, a 51 fratar pokopan je u Americi. Bijaše među njima mučenika i zatvorenika, svetih i običnih, vizionara i mistika, neshvaćenih i pobožnih, politički nepodobnih i politički podobnih, misionara Istoka i Zapada, dušobrižnika svih životnih stanja, misionara od Kine do Amerike, od Švicarske do Albanije. Iz ove male zemlje u daleki svijet nosili su ono što su primili…

O tomu čemu nas uči nadnevak 19. svibnja, fra Jozo Grbeš kaže:

– Danas sa zahvalnošću izričemo sjećanje, šapćemo molitvu i pitamo se: Što nas je učio ovaj dan? Nije on o nama nego o onom većim od nas! Uči nas kako poći na put neizvjesnosti, znači uzdati se u Providnost jer smo dio božanskog, bezgraničnog, velikog… Uči nas biti hrabar i vjerovati, o, da, vjerovati, kako će sve biti dobro i u danima samoće, neimaštine i u godinama kada život nije vrijedio puno. Uči nas da je uvijek rizik stvarati novo, ali bez rizika ostajemo na istom mjestu koje nudi samo umiranje. Uči nas da se naprijed ne ide povratkom natrag.

Ne može se naprijed ostajući na istom mjestu. Uči nas kako ne smijemo šutjeti kada se događa nepravda, laž ili zlo. Uči nas poput sv. Franje, utemeljitelja svih naših poziva,koji kaza: “Započnite radeći ono što je potrebno, zatim ono što je moguće i odjednom radite nemoguće.” Taj naš sveti otac, svetac običnosti, koji je istodobno bio vrlo tradicionalan i posve nov u putovima svetosti. Život mu je bio takav paradoks: stajao je bos na zemlji, a ipak dotaknuo nebo.

Bio je utemeljen u Crkvi, a ipak bio drugačiji. Živio je sretno unutar vidljivog, a opet i patio i veselio se onome što su drugi smatrali nevidljivim. On je, kao i svi sveci, uživao u svojoj apsolutnoj malenosti i svojoj apsolutnoj povezanosti u istom trenutku. Tako treba biti i s nama. U svijetu paradoksa, u različitosti karaktera, u zemljama suprotnosti živjeti put milosti koja svojom snagom određuje živote tisuća ljudi… – naglasio je, među ostalim, provincijal.

Provincijal naglašava to da je Hercegovina imala jake franjevačke ljude: Kraljevića, Bakulu, Nuića, Buconjića, Buntića, Čuića, Mandića, Petrovića, Barbarića, Zrnu, Šilića, Vlašića, Rupčića… i mnoge druge.

– Ako su nam danas možda lakša vremena, neka nas ona ne učine slabim ljudima. Na nama je poći dalje, ne nositi teret povijesti, nego mudrost prošlosti. Naše služenje je danas kao i odraz naše povijesti: na tri kontinenta, u deset država, u 70 mjesta i gradova. Nama je biti očevi, braća, sluge, jednostavnici evanđelja, pomiritelji nepomirenih, kritičari moćnih, pravednici malenih, govornici istine… kako bismo dostojanstveno nosili habit i nikada živjeli danas na slavi jučerašnjeg dana. Bivajući spremni biti zaboravljeni u očima svijeta, a upamćeni u Vječnome, jer naše mjerilo mora biti samo ljubav. Ljubav koja je nježna prema svakome i koja ne pozna riječ sebičnost!

Put i snaga života

Stoga, budimo sveti kako bismo postali jaki. Ta treba nam svetih ljudi. Treba nam uvijek netko tko će nam pokazati put i snagu života. I naš je život poput misterija paukove mreže koja se sastoji od mekog amorfnog i čvrstog kristalnog dijela. Tanka, tanka svilena nit koju pauk proizvede potvrđena je kao najčvršća tvar na svijetu. Snažnija je od čelične niti iste debljine, ali u isto vrijeme blaga i meka. Da nas uči taj misterij paukove mreže da je tako i s čovjekom.

Satkan je od mekih niti i čvrstih kristala. Mekan prema svakoj duši, a čvrst u svakoj patnji. Neka nam ovaj dan bude zauvijek u Hercegovini Dan zahvalnosti, povod i nadahnuće za novi početak, novu svježinu i novi duh u vremenu novih izazova kako bismo mogli uvijek biti autentični svjedoci ljubavi.