Dva cvijeta
Prolazi vrijeme
ja uvijek mislim na vas
kiše ne speru tugu
sa moga ranjenog srca.
Dolaze i prolaze proljeća
pupa lišće na grani
vi ste moji cvjetovi rani
koje rano odnese mraz
u jedno tužno jutro, u visine
u daljine,
Bogu u blizine i zagrljaje.
Moj smiraj duši i utjeha
je crna košulja
da vas sad Bog čuva
a miluje moja ranjena duša,
glas moj vas sluša.
Kroz ljubav, ljubavlju Svevišnjega
odoše na put posut cvijećem,
u raj, Bogu u zagrljaj.
Ne umiru nikad
oni koji se vole.
Moje suze su rijeka što gasne
i u jutru i u sutonu
i u vječitom bolu
sa mnom ste vi
jer vas volim
samo vas oči ne vide više
jer su slabe.
Živite u mislima, u uspomenama
svakog časa vas spominjem na oltarima.
Dva cvijeta odoše u nebo
u vječno svjetlo, život bez sjena.
Milan Bojkić
