Iako se na prvu tako možda i ne čini, Duvnjaci su ipak odvažni ljudi. Bilo da je riječ o svakodnevnim borbama, ili zanimljivim životnim pothvatima – o njima se uvijek ima što za reći. A što za reći imaju i Duvnjaci koji su propješačili stazu dugu 800 km kako bi stigli u Santiago de Compostela – svetište svetoga Jakova u Španjolskoj. Ispod sunca zlatnoga na Duvanjskome polju u vinogradu na 900 mnv, sastali su se kako bi podijelili svoja iskustva. Budući da svatko ima svoje autentično iskustvo, šteta je od svakoga od njih ne čuti barem djelić onoga što su prošli i ponijeli sa sobom. Svi su se složili u jednome – pođi na Put, i znat ćeš. Iako ih iz duvanjskoga kraja ima i više koji su prehodali Put sv. Jakova ili El Camino de Santiago, njih desetero okupilo se na druženju: Tomislav Batarilo Toša, supružnici Iva i Ante Knežević, Matina Sabljić, Franka Čolina, Jakov Šteko, Josip Čuić, Drago Bagarić, Ivica Dilber i Ivan Buntić. Jučer ste zavirili u uspomene Tomislava Batarila Toše, supružnika Ive i Ante Knežević, i mladoga Josipa Čuića, a danas vam donosimo iskustva ostalih hodočasnika.
Sponozor reportaže portala Tomislavcity: Vinarija Knebu
Tošin Camino 2010. godine bio je poticaj mnogim Duvnjacima da se odvaže na isti Put. Potaknuo je i Matinu Sabljić koja je želju za Caminom osjetila već 2004. godine dok je bila u bolnici kako bi čuvala trudnoću s negativnim prognozama, međutim, dijete se rodilo živo i zdravo! Čitala je tada knjigu Paula Coelhoa “Hodočašće”, a 2017. i sama se odlučila na Put sv. Jakova – iz zahvalnosti, i ničega drugoga. Nakon Puta posvetila se njegovoj popularizaciji u našim krajevima, i svjedoči o svojim iskustvima od kojih je ovoga puta izdvojila priču o Rachel – Amerikanki koja joj je bila suputnica, a boluje od raka vilice:
-Rachel su svi već bili otpisali, a ja sam s njom prehodala dobar dio Camina. Još je živa i pravi je borac za zdravlje. Svake godine dolazi u Međugorje. Ona mi je najveća životna motivacija. Camino otvara oči, uči te mnogočemu. Prije svega da ti nije potrebno ništa materijalno, da si sebi i Bogu jako blizak i dobar, da imaš toliko nepotrebnih predrasuda. U životu je potreban samo Bog, i ono što ti daje. Na Caminu dobiješ puno toga, a sve je besplatno, i ostaje uz tebe trajno. Ljudi uvijek idu ponovo jer se te zalihe trebaju obnoviti, a svi znamo kako nam je bilo na Caminu, stoga mu se i ja vraćam drugi put i spremam se za drugu rundu Puta sv. Jakova!
Iznenadilo nas je, ne samo kod Matine nego i kod svih ostalih Duvnjaka koji su hodali stazom sv. Jakova, to što rijetko tko ima veliku fizičku spremu. Kažu, ovo je put glave i duha, fizički se pripremaju samo šetnjama, a tako se pripremala i Matinina sestra Franka Čolina. Franka se prozvala “Ministricom Kauča”, ali tijekom 30-odnevnoga pješačenja ništa joj nije bilo teško. Prijeći toliki put bez ijednoga žulja čudo je samo po sebi. Možda su joj u tome pomogle molitve sestre Matine:
-Mislim da Camino zove onoga koji mu treba. Mislila sam da će me želja prolaziti, ali godinu dana prije nego sam pošla na Put, nije me puštala nikako. Budila sam se s Caminom i zaspala bih s njim u mislima. Na Tri sam kralja naručila avionsku kartu, za što nitko nije znao, jer sam sama bila u kući kada mi je na Fejsu iskočila ponuda, i rekla sam – to je to. Harala je tada korona i ja sam mjesec dana prije putovanja dobila koronu, tako da sam, što se tiče fizičke spreme, bila i u minusu (smijeh). Na aerodromu sam srela jednu djevojku iz Rame s kojom sam krenula na hodočašće. Hodale smo zajedno, ali bilo je dana kada se nismo nikako vidjele, pa bi se opet našle.
Franka ističe da je svačiji Camino specifičan:
-Izdvojila bih jednu nedjelju kada smo prolazili kroz šumu koja me vratila u djetinjstvo. Tu sam proživjela jako lijepe emotivne trenutke, ali na Caminu je svaki dan čudo. Puno bolje doživiš život, ukratko – puno bolje vidiš.
Iz toga razloga mnogima je žao kada hodočašću dođe kraj:
-Zadnji sam tjedan dana toliko razvukla, baš “ketila” kao što bi rekli kod nas u narodu (smijeh). Camino nije taj dolazak u Santiago de Compostelu, nego cijeli put, iako je dolazak bio jako emotivan. Došla sam pred katedralu, ležala i plakala sat i pol vremena od sreće, prisjećajući se cijeloga puta. Imala sam ogroman osjećaj zahvalnosti jer me samo dragi Bog bodrio na tome hodočašću. Da bi znao kako je, stvarno moraš poći sam na put, jer nikome neće biti jasno dok to sam ne doživi. Camino je preslika života, zbog čega sam se i nedavno vratila sa svoga drugog Puta sv. Jakova.
Na drugi Put 2027. u svetoj godini – godini kada blagdan sv. Jakova pada na nedjelju – sprema se i Drago Bagarić Krojf kojega je na prvi Camino također potaknuo Toša.
-Nakon Tošina prvoga Camina, istraživao sam Put i odlučio se na njega jer sam vidio da je to vjersko hodočašće staro 1000 i više godina. Iako vjerujem da je na Caminu više avanturista, ipak spadam u ovu prvu skupinu koja ide iz vjerskih razloga. Mislio sam da neću otići jer – jedne godine nemam para, druge godine nemam vremena, treće nešto treće (smijeh), ali 2022. preko noći sam donio odluku – idem, i to je to! Nisam se puno pripremao i na Putu se nisam nikad više umorio, ali ni bolje odmorio. Ranoranilac sam pa to u Španjolskoj znači ustati se po mraku (smijeh). I ideš, hodaš, moliš, i noćiš u prenoćištima s 20 ljudi. Propješačio sam Camino za 22 dana, osjećaj je bio neopisiv. Taj dolazak pred katedralu bio mi je poseban, a nadam se da ću uspjeti tu biti i 25. 7. 2027. kada je sveta godina i kada će u Santiagu na misi biti španjolski kralj.
Čak sedmi put na Camino će ove godine otići Jakov Šteko, koji je osnovao i neformalnu Udrugu “Camino Hrvatska” koja promiče Camino i kršćansku tradiciju:
-Na prvi su me Put sv. Jakova 2014. navele životne okolnosti, i prijedlog prijatelja da pođem jer nosim ime toga sveca. Prvi je put bio daleko najinteresantniji, ali je Camino, odnosno hodočasnički način života postao moj životni credo, nešto što me obilježava. Takav mi način života daje slobodu i odmak od svakodnevnice. Udruga nam pomaže u promociji Camina i u uspostavljanju odnosa s drugim hodočasnicima, pa smo tada u društvu na koje uvijek možemo računati. Svi ljudi imaju svoje razloge za hodočasnički život pa nas iskustva povezuju i produhovljuju. Na Caminu nikada ne znaš na što ćeš naići. On je skup događaja i impresija, ljudi i susreta. Ono što posebno pamtim je procesija na prvome Caminu u jednome mjestu čijega se imena više ne sjećam. U centru grada stariji ljudi nosili su kip, sve je bilo jako sporo, ali uz glazbu, orkestar, bubnjeve. Svi su bili ozareni i sretni, djelovalo je tako nadrealno da se i danas sjećam toga jer sam doživio te ljude tako ponosnima i gordima u vjeri i običaju. Ta scena bila je uistinu filmska, a odvijala se pred mojim očima.
Od Lourdesa do Santiaga de Compostele išao je Ivan Buntić 2019., a drugi put išao je portugalskom rutom Lisabon-Fatima-Santiago.
-Voda, ptice, priroda, sve se kreće, pa tako i čovjek. Kretanje je pokazatelj bila života, čovjekova egzistencija ovisi o tome, a konkretno hodočašće donosi mir, dovodi te u red, sastaje sa samim sobom, kroti ego. Sve mi je to bila motivacija za Camino. Cijelo je putovanje prekrasno. Na nekim je dionicama čovjek bliže sebi, evo u vinogradu smo Knebu, pa je prigodno reći da smo nekada išli bliže k nebu (smijeh). Susretao sam se sa svim progonima u sebi i zaista su postojali trenutci kada sam baš bio čist, pun sjaja, energije, volje. Na kraju je zanimljivo to što se ne pitaš zašto trpiš neku fizičku bol, koje bude tijekom mjesec dana hoda. Ne pitaš se zašto, ne pitaš se kako ćeš sutra, i na kraju dođeš potpuno zdrav i krivo ti je što je gotovo. Možda bih upravo tu bol izdvojio kao nešto značajno jer bez nje nema ni užitka.
Samozatajni Ivica Dilber, koji je također hodao Putem sv. Jakova, bio je dobar domaćin ovim Duvnjacima povezanima Caminom, a o njegovu iskustvu, čini nam se, dobro govori naziv njegove vinarije: Knebu.
Naše su riječi na kraju njihovih iskustava suvišne. Donosimo vam još nekoliko fotografija s njihova druženja i El Camina.
Helena Lučić/Tomislavcity
