Bezbroj sam puta onuda prošao, a svaki se put zbog njega štrecnem. Malo poslije one litice i mesihovačkog zavoja kod skretanja za Stepen, visoko se propinje on – duvanjski jahač. Tako je stvaran i živ da ga poželim uhvatiti i na ruke dočekati. Ali me ne benda. Njemu kao da nije dovoljno što je osvojio vrhunce iznad Omolja. Nečujan je i bez tutnjave iz auspuha jaše daleko, dalje… Leti.
Sve manje volim duge sunčane dane, asfalt i konjske snage. Kombinacija zavodljivih varalica koje nam tako perfidno znaju oteti mladost. Sve više volim tu mladost ispod čijih kaciga se kriju mahom dobra i draga lica, ali krhka kao i naša. Nemoćan pred njihovom strašću odustajem od dijeljenja savjeta, osim, možda, jednoga: Uvijek misli na svoje gnijezdo dok polako cestom letiš. Tamo te vazda netko čeka da im živ i zdrav u njega sletiš.
Marko Pašalić/Tomislavcity
