Razgovor s dr. sc. Ruđerom Novakom: Znanstvenik i speleolog razotkriva dossier ekocida u podzemlju i nedovoljno učenja o kršu na kojem živimo
Dr. sc. Ruđer Novak znanstveni je suradnik na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje svoje znanstveno djelovanje u biomedicinskom području uspješno povezuje s ekologijom krša i zaštitom vodonosnika. Ujedno je instruktor speleologije s više od 20 godina terenskog iskustva te pokretač i voditelj nacionalne inicijative „Čisto podzemlje“, koja djeluje unutar Zagrebačkog speleološkog saveza.
Ovaj hvale vrijedan projekt istinskih entuzijasta uspio je svojim nadljudskim volonterskim angažmanom pokrenuti stvari s mrtve točke i natjerati trome državne institucije da konačno preuzmu odgovornost za nacionalno bogatstvo skriveno pod zemljom.
O tome koliko je problem težak, kako se onečišćenje u kršu može podzemnim tokovima vode raznositi i do deset kilometara dnevno te da će sanacija špilja i jama trajati desetljećima, razgovaramo s jednim od začetnika te borbe.
Dok ljudski nemar, a sada vidimo i eko kriminalni klanovi desetljećima uništavaju utrobu našeg krša, stječe se dojam da javnost do sada na to uopće nije reagirala. Gdje leži korijen tog problema?
Tu dotičemo jedan temeljni društveni problem, a to je činjenica da o fenomenu krškog podzemlja, onom nevidljivom i nedovoljno poznatom javnosti, u našim osnovnim školama zapravo uopće nismo učili. Sustav je bio postavljen tako da se krško podzemlje u nastavi geografije ili biologije spominjalo tek usput, kroz dvije-tri suhoparne definicije koje bi djeca nabubala napamet i zaboravila.
“Jame su podzemne katedrale u kojima su voda i kamen napravili takve strukture od kojih staje dah”
Nismo učili kako taj krš stvarno funkcionira u stvarnom životu i pod našim nogama. Živimo u zemlji čija polovica teritorija spada u krš, u kojoj djeca u školama detaljno uče o dubinama svjetskih oceana, pješčanim pustinjama i dalekim planetima dok o fenomenu na kojem doslovno žive i s kojeg piju vodu u školskim se klupama ne čuju gotovo ništa.
Nitko ih ne poučava da krški kamen nije čvrsti štit poput gline ili zemlje u ravnicama. Na satovima se ne uči o golemom podzemnom labirintu, kapilarnom sustavu pukotina kroz koji svako onečišćenje može bez filtracije zagaditi zalihe podzemne vode. Zbog toga što u školama ne učimo o opasnostima i propusnosti vlastitog tla, mi kao društvo odgajamo ekološki nepismene generacije što stvara ljude koji iz čistog neznanja i praktičnosti bacaju otpad u jame, nesvjesni da time doslovno truju izvore podno svojih naselja. Neznanje u učionicama izravno rađa ekocid u podzemlju, i zato škola mora hitno progovoriti o kršu.
Koliko se zapravo dugo speleolozi susreću s ekocidom i zagađenjem u našem podzemlju?
Još su talijanski speleološki katastri govorili o due mile grotta (tal. dvije tisuće špilja), svako naselje ima svoju jamu. Prije ove inicijative Čisto podzemlje koja je pokrenuta 2014. godine, speleologijom sam se bavio cijelo jedno desetljeće i susreo se puno puta s onečišćenim špiljama i jamama i ne samo ja već svaki speleolog svako malo naleti na onečišćenu jamu. Danas znamo da je otprilike 20 posto jama u Hrvatskoj onečišćeno.
Znali smo da taj problem postoji, ali nije bilo objavljenih podataka koliko je to rašireno, gdje su te jame, u kojim ih područjima ima najviše, da ne kažem koja je njihova poveznica s eventualnim ponorima, izvorima, poznatim područjima gdje su krški vodonosnici. Dakle, nije se uopće znalo koliko je problem težak i raširen.
To nam je bio osnovni poticaj. I tada je, prije deset godina glavna ideja bila prikupiti sve podatke od speleoloških društava i sve ih staviti na kartu i na taj način problem izvući na svjetlo dana, prvo ih prikazati speleološkim zajednicama, onda novinarima i općoj zajednici i u konačnici politici jer je osnovna ideja bila, ne samo pokazati gdje su problemi nego djelovati prema politici da se ovo onečišćenje počne rješavati.
Na vašoj web stranici Čisto podzemlje (Čisto Podzemlje) danas se jasno vide svi ti podaci i dugogodišnje aktivnosti. Kako stvari danas stoje na karti Hrvatske?
Po podacima iz ove godine u bazi imamo 1200 lokacija koje se nalaze po čitavom krškom dijelu Hrvatske. Oko 10 posto tih lokacija su kroz godine očišćeni, a ostale su i dalje onečišćene. Neke od njih su grozni divlji deponiji sa stotinama kubika otpada koji su se desetljećima koristili kao smetlišta u lokalnim zajednicama. Najviše neočišćenih područja, a kao što pokazuju i naše karte, su područja oko Rijeke, Istre i područje Šibensko-kninske županije. Ali, to ovisi i o tome koliko je neko područje speleološki istraženo. Područja Like, ili oko Splita na toj karti djeluju manje onečišćeno, no duboko sam uvjeren, pogotovo za okolicu Splita koja je gusto naseljena da su to artefakti jer ovo područje nije dovoljno speleološki istraženo. Kada se popišu svi neočišćeni objekti na području Splita vjerujem da se neće razlikovati od onih u Šibensko-kninskoj županiji.
Uspjeli ste ove alarmantne podatke progurati u same službene sustave Republike Hrvatske. Koliko objekata službeno brojimo?
Onečišćene jame su objavljene na Bioportalu i ELOO portalu Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije. U službenoj bazi CROspeleo (CroSpeleo) koje vodi isto ministarstvo u suradnji sa speleološkim udrugama, ima 6758 speleoloških objekata. Kroz sustav smo se izborili za dvije stvari. Prvo da se posebno i detaljno zabilježe onečišćeni speleološki objekti, a drugo da se svaka prijava na portal smatra prijavom komunalnom redaru da se negdje nalazi onečišćeni speleološki objekt. Dakle kada se uđe na taj portal mogu se vidjeti lokacije onečišćenoga podzemlja, ali i nadzemlja.
Od prvoga dana bilo nam je jasno da nam je problem kojim smo se počeli baviti prevelik za speleološku zajednicu, odnosno za ukupno 600 do 800 špiljara. Zbog veličine problema od početka je bilo jasno da to nije nešto čime se može baviti volonterska speleološka zajednica, tako da nam je u startu bila važna suradnja s medijima da nam se otvore vrata nadležnih institucija. Tako smo 2019. uspjeli ući u plan gospodarenja otpadom i s ovim podacima i tada je po prvi puta na državnoj razini priznato postojanje divljih deponija u špiljama i jamama, a taj je dokument postao i dio za izradu planova gospodarenja otpadom na nižim lokalnim razinama.
Ušli smo u sustav, predviđena su i neka sredstva, ali se čišćenje nažalost vrlo sporo provodi. Najveći uspjeh nam je što smo uspjeli privući donatore što nam je omogućilo da ostvarimo vlastiti natječaj za speleološke udruge diljem Hrvatske i time smo financirali čišćenje više od 100 jama.
Time smo praktički četiri godine bili najveći financijer čišćenja otpada iz podzemlja, što nam je poslužilo da pokažemo nadležnom ministarstvu i drugim institucijama put kako se to pitanje može rješavati. To je dovelo i do toga da smo uspjeli izlobirati da se u Fondu za zaštitu okoliša deponiji u podzemlju tretiraju kao i oni u nadzemlju uz iznimku da kada je riječ o podzemlju glavnu riječ vode javne ustanove (za zaštitu prirode i okoliša) jer su one nadležne za špilje i jame u Hrvatskoj.
U javnosti se često misli da je deponij na površini gori i pogubniji za prirodu jer se vidi. Zašto je propusnost krša toliko pogubna i opasna?
U odnosu na nadzemne divlje deponije u podzemlju ih je ipak manje, ali je svako pogubno za krško tlo koje je porozno. Ako krški teren usporedimo s onim u Slavoniji onečišćenje se brže kreće jer nema fizičke filtracije i mikrobiološke remediacije. U krškom terenu voda teče preko golog kamena i u 24 sata može preći i desetak kilometara.
Cijeli intervju pročitajte na Maxportal.hr
