Nakon što je Bosna i Hercegovina privremeno zabranila uvoz goveđeg mesa iz Brazila, Argentine, Paragvaja i Urugvaja zbog sumnji u kvalitetu, u javnosti su se otvorila pitanja o sigurnosti hrane i funkcioniranju državnih institucija. O toj temi govorio je Sanin Tanković, ravnatelj Agencije za sigurnost hrane BiH, koji je upozorio na ozbiljan nedostatak koordinacije između nadležnih tijela.
Tanković je kazao kako je za odluku o zabrani uvoza saznao putem medija, iako Agencija za sigurnost hrane predstavlja krovnu instituciju u području sigurnosti hrane u Bosni i Hercegovini, piše N1.
“Iskreno da budem, za zabranu sam saznao iz medija. Na temelju čega je donesena, zaista ne znam. Vjerojatno postoji razlog, ali nama on nije bio poznat. Kao najrelevantnijoj instituciji u području sigurnosti hrane, takva informacija nam nije dostavljena”, rekao je Tanković.
Razlika između zabrane uvoza i kontrole pošiljki
Pojasnio je i razliku između zabrane uvoza novih pošiljki goveđeg mesa i onih koje su već bile u tranzitu ili su stigle u Bosnu i Hercegovinu. Posebno je istaknuo nelogičnost da se zabrana temelji na laboratorijskim nalazima, a da se istodobno dopušta ulazak pošiljki koje su već krenule iz Južne Amerike.
“Ako govorimo o sigurnosti hrane, tada takve odluke moraju biti dosljedne. Ako postoji sumnja, roba se stavlja u karantenu i ne smije na tržište”, naglasio je.
Tanković je podsjetio da Bosna i Hercegovina proizvodi tek oko 20 posto mesa za vlastite potrebe, dok se čak 80 posto uvozi.
“Ako bismo u potpunosti zabranili uvoz, za dva do tri mjeseca svi bismo postali vegetarijanci. Problem nije u Južnoj Americi niti u zemljama iz kojih uvozimo, nego u nama, jer domaću poljoprivredu nismo postavili na zdrave temelje”, rekao je.
Kako funkcionira kontrola mesa
Govoreći o procedurama kontrole, Tanković je pojasnio da se svaka pošiljka mesa ili proizvoda životinjskog podrijetla prvo kontrolira na graničnom prijelazu, gdje veterinarski inspektor provjerava dokumentaciju, certifikate, identitet i podrijetlo robe.
“Ako postoji sumnja, uzimaju se uzorci za laboratorijske analize, a roba se stavlja u karantenu dok se ne dobije nalaz. Tako funkcionira i Europska unija – ne zabranjuje se cijela zemlja, nego se povlači ili uništava konkretna sporna pošiljka”, pojasnio je Tanković.
Dodao je kako se potpuna zabrana uvoza uvodi isključivo u slučaju pojave zaraznih bolesti koje predstavljaju ozbiljan rizik za zdravlje ljudi i životinja, i to na razini cijelog regiona ili Europske unije.
Nedostatak koordinacije među institucijama
Na pitanje o suradnji s Uredom za veterinarstvo, Tanković je istaknuo da sigurnost hrane mora biti zajednička odgovornost svih institucija.
“Zabrinjava činjenica da dvije važne državne institucije nemaju koordinaciju, jer to kod građana stvara konfuziju i strah. Mi nismo kontrolni organ, ali smo kontakt-točka za incidentne situacije u Europskoj uniji i informacije odmah prosljeđujemo nadležnim inspekcijama”, rekao je.
Istaknuo je i kronični nedostatak inspektora, ali je naglasio da se sustav ne može temeljiti isključivo na represiji.
“Najveća odgovornost je na subjektima u poslovanju s hranom – proizvođačima, prerađivačima i distributerima. Kada oni poštuju propise, inspektori mogu djelovati više savjetodavno nego represivno”, dodao je.
Aflatoksini i europski standardi
Tanković se osvrnuo i na problem aflatoksina, kancerogenih tvari koje mogu dospjeti u mlijeko putem stočne hrane.
“Dozvoljene granice aflatoksina su iznimno niske. Imali smo slučajeve pošiljki koje su vraćene s granice zbog povišenih vrijednosti. Umjesto brzopletih zabrana, potrebno je osigurati validne laboratorijske rezultate i na temelju njih poduzimati mjere”, rekao je.
Govoreći o usklađivanju s europskim standardima, naglasio je potrebu jačanja službenih kontrola, laboratorijskih kapaciteta i zakonodavstva, što Europska unija godinama ističe u izvješćima o napretku.
Potreba za dugoročnim rješenjima
Kao jedno od ključnih rješenja, Tanković vidi formiranje mreže referentnih laboratorija u Bosni i Hercegovini te snažniju podršku domaćim proizvođačima.
“Sigurnost hrane gradimo propisima, kontrolama i ulaganjima, ali i povjerenjem u domaću proizvodnju. Kada proizvođač zna da ima potporu države i potrošača, tada pitanje uvoza prestaje biti problem”, zaključio je Tanković.
