Početkom kolovoza Duvanjsko polje nekad se prelijevalo u zlatnim nijansama zrelih žitarica. Uistinu je ona poznata uzrečica„ Duvno- zlatno guvno“ tada imala svoje opravdanje. Obećavao je ovaj bogomdani kraj potrebiti kruh svagdanji i Dalmaciji i Hercegovini, a ponajviše duvanjskom težaku koji se veselio plodovima svojih ruku. Radosno se spremao za vrševinu žuljajući guvno ili armen, sadeći stožinu na sredinu vršaja, metući prazne ambare i ušivajući arare. Veselio se skoroj „završanici“ kad bi se „suveznici“ počastili bogatim ručkom, kuhanom i pečenom janjetinom, pitom ispod sača, a i patišpanjom kao novijom poslasticom poslije gurabija.
Jednog takvog jutra, ranih sedamdesetih, Mara je spremala užinu ćaći Anti koji je obećao pokositi Poprikušu dok Jure kosi ječam u Muljevači pa će zajedno nasaditi vršaj. Bio je petak pa je Mara skuhala puru jer se u njihovoj kući petkom nije jelo meso, ni za teških poslova. Ivan je imao obvezu odnijeti užinu ćaći, a Ante didu Anti, svakako su njih dvojica imali neku posebnu vezu. Volio je did Antin osmijeh i rupice na obrazima što ih je naslijedio od matere, a i nemirni duh po kojem je bio njegova slika i prilika.
Razdijelila je Mara puru u bronziriće, kiselinu u drvene bukarice, po dvije kašike umotala u kuhinjske krpe „faks helizim“, a onda bukarice prekrila vezenim krpama od šifona na kojima je uz neki motiv izvezen i prigodni stih kao „kuharice dobro kuhaj, ali ipak lonce čuvaj“ ili „srce moje i tvoje u ljubavi stoje“. Otkad ih ne stavlja na zid, Mara ih koristi kao prostirke za užinu u polju. Voli ona to. Uputila je Mara Ivana, a Anti je održala predavanje:
– Ante, nemoj kroz Dragu. Kakav si, ti ćeš se digdi zabezurit i zaboravit na didovu užinu. Kreni niz putac u polje i izbit ćeš na Poprikuše.
– Oću, majko! – odgovarao je Ante po navici i obuvao svoje prve tene što mu ih kupiše tog ljeta, bile su daleko udobnije od gumenih bata koje su svi nosili donedavno.
Uzeo je Ante bronzirić u ruku i torbu na rame pa čim je zamakao iz majčina vidokruga, zavrtio bronzirić u puni krug i ponovio to nekoliko puta, znajući kako se kapak ne će otvoriti niti će se išta prosuti. Radio je on to i s mlijekom, bez poklopca, takvom vještinom da ne bi prolio ni kapi, a seoske babe bi se krstile govoreći: „Ostupi đavle“.
Našavši se na križanju puta što vodi kroz zaselak i puta u polje, Ante ne odoli želji da malo proviri oko kuća ne bi li koga sreo, a možda i zaklikerao jednu igru, mogao bi iskesati još koji kliker i obnoviti zalihe u džepu. Radoznalo je provirivao između kuća ne vidjevši nikoga, samo babu Rošku koja ga spazi i zovnu:
– Vamoder, čiji si ti? Šta to nosiš? Daj da baba vidi.
Ante bez razmišljanja donese babi svu opremu, osvrćući se oko sebe ne bi li koga ugledao. U trenutku kad baba Roška otvori poklopac i zavuče ruku pa izvadi jedan grumen pure, Ante se sjeti materina savjeta i odluči požuriti didu. Baba je zavirila i u torbu i zagledala ispod krpe kad je Ante htio krenuti pa joj bi nepravo što je prekinu u istraživanju, zato je i njezin komentar bio prijekoran:
– Bože mi prosti, vezena krpa pa s njom u polje, to ima samo u tvoje matere. Oće se ona. – brojila je baba pokazujući čistu žensku zavist što se teško može obuzdati pred ljepotom i glasnim kruničanjem.
Ante se trkom žurio prema odredištu. Kako mu se nikad nije dalo mira, opet je zavrtio bronzirić i…dogodilo se ono čemu se nije nadao. Poklopac odleti s posude, a dobar dio pure istrese se po putiću. Ante se iznenadi, prepade i u isti tren pogleda oko sebe pa mu malo laknu kad shvati da ga nitko nije vidio. Brzo rukama vrati puru u posudu i donese odluku zbog koje će se kasnije ispoviditi.
Zvonila mu je u glavi ona materina „pratar će isčupat jezik onom ko laže“, a on je odlučio slagati…
Stigavši zadihan i crven u licu do dida, pozdravi:
– Hvaljen Isus i Marija! Jesi li se umorio, dide? Oćeš li mene učit kositi, obećo si mi.
Upustio se did u razgovor s unukom, pokazuje mu pravilan stav u kosidbi i hvali njegove prve male zamahe. Onda sjede užinati. Pruži jednu kašiku unuku i prekriži se pa otvori bronzir te se začudi:
– Kakva je ovo pura, Ante?
Ante ne gledajući dida brzo odgovori:
– Mater zabiberila – na što se did glasno nasmija i zagonetno poglada dječaka.
– Šta no si ti moje, Ante? – upita did.
Ante k’o iz topa:
– Ja sam tvoje malo magare.
– Nisi više malo magare, već veliki kenjac. Lažeš svom didu?
Ante se konačno usudi pogledati dida u oči, a kad se did zasmija, pade mu kamen sa srca i sam se nasmija onim veselim, didu tako dragim osmijehom i odluči ispričati svoju nezgodu, ali prija mu uputi savjet:
– Puni, dide, sletit će zemlja.
Iva Bagarić/Tomislavcity
