Selo je aktivno sudjelovalo u svim događanjima svojih žitelja, pomagalo kad je trebalo, ali i ogovaralo i raspravljalo o svemu.
– U Dočane se nisu dovele valjalije mlade od Ikanovih nevista, rade ko muškadija dok im ljudi side za somićem i savijaju duvan, jedino im je Jakov od posla i zarade.
Tako selo prosudi ne uzimajući muževima loše navike za zlo jer su njihov dio posla odrađivale žene, a oni su polagali pravo na njihovu radišnost ističući:
– Nije ni nama lako, mi upravljamo, po cilu se noć mislimo šta će one sutra radit.
Obitelj je živjela od stada ovaca na stajama, a o njima su se brinule tri nevjeste i mlada najmenica Marta. Iako su se jetrve dobro slagale, priželjkivale su diobu među braćom. Svekrva im je na to jako negodovala:
– To, bone, što spominjete da u Svetom pismu piše kako čovik triba ostavit svoju majku i prijanut uz svoju ženu, ja ne virujem? Di će tuđa kost bit priča od rođene matere?
Htjela je Šima, kao i njezine jetrve prosvjedovati, s razlogom, ali nije. Pogledi njihovih muževa nisu dopuštali prigovor starcima.
– Kad se vratim, započet ćemo novu zajedničku kuću – reče Jakov ženi Šimi tog proljeća spremajući se na rad.
– Oće li se išta mene pitat? – omače se Šimi jer je znala da Jakov najviše pridonosi zajednici, dobro zarađuje kao miner u izgradnji cesta po Crnoj Gori.
– Di se god pita žena, zajednica se raspane! – odbrusi joj Jakov i zamače cestom prema gradu u novom čohanom kaputu, lani ga je donio s rada i ne odvaja se od njega.
Šima je pomirljivo slegla ramenima i radila svoje poslove, odlazila na staje kad bi došao red na njezin mjesec dana i vodila brigu o vuni, sirenju, janjenju…
Ujesen dođe Jakov kući s rada vidno slab i odmah leže u postelju. Ne dade zaradu ocu. Uskomešala se braća, a žene zabrinule. Šima se skamenila od straha služeći bolesnoga muža.
– Nije vam Jakov dugovit, izvampio, ne da mu se lipo dinut, kašalj mu sipav, nema kriposti u tilu – saopći braći travarica Janja tiho, dade im trave uz preporuku da ga ponekad izvedu na sunce.
Šima je sve čula, namjerno je prisluškivala. Planirala je sutradan zovnuti i doktora, ali Jakovu u noći pozli i izdahnu joj na rukama. Preplavi je velika tuga, ali ne izgubi razum. Zapali mu svijeću i dušu mu Bogu preporuči pa krenu pretraživati kaput što je bio uz uzglavlje, nije ga Jakov dao odmaknuti od sebe. Osjećala je Šima da kaput krije tajnu koju su svi željeli razotkriti.
– Ja sam se za te vinčala i s tobom porod izrodila, i dosta crna kruva izila – plakala je u sebi prebirući po džepovima i pazeći da je ne bi tkogod čuo pa povirio u sobu. Odjednom napipa nekakve smotuljke ispod podstave i nađe put do njih kroz rupu ispod rukava.
– Tu su, zašivene. Od kog si ih sakrio, moj Jakove, duša ti se raja nagledala? – vodeći unutarnji monolog Šima je vješto vadila smotane novčanice, bilo ih je dosta, najviše onih od iljadu dinara. Trpala ih je u njedra pogledajući prema vratima. Osjećala se kao da krade, a znala je da pripadaju njoj i njezinoj djeci. Odjednom se našla u nedoumici, gdje ih sakriti? Kad zovnuti ukućane i kako im saopćiti tužnu vijest?
U jednom trenutku joj pogled pade na okaljeno klupko. Odsad će svakako plesti samo crnu vunu, prođe joj kroz glavu. Smisli plan. Uveza smotak novčanica u predivo i napravi novo klupko, znatno veće. Drhtavim rukama stezala je niti, trudila se urediti klupko da se ne razveže. Onda zavuče kraj konca pod zadnju gužvu, podiže strožak gdje je ležao mrtvac i ubaci klupko ispod postelje.
– O, Gospe moja, ne upiši mi u grije! – proplaka tiho – to su trudi mog čovika, nije pravo da se drugi s njima razmeću?
Otisnu joj se nekako prirodno bolni jauk iz grudi, nije ga sputavala. Probudio je ukućane. Probudilo se i selo i „sidilo“ uz Jakova, molilo se i razgovaralo. Nitko nije spomenuo pare, a svi su o njima razmišljali.
Razmišljala je o njima i Šima odglumivši tešku bolest kad je, poslije žalovanja, došao njezin red odlaska na staje:
– Nevista logom leži, ječi ko ubodenik? – zabrinu joj se svekrva pomalo razočarana što ne dobi priliku probarbašati po Šiminoj sobi.
Tajna Šimina klupka odmota se sljedeće godine, poslije bratske diobe. Na okrajku što zapade Šimu i njezinu dicu, niče velika kuća.
Iva Bagarić/Tomislavcity
