Pobrkani lončići
Odavno Manje, prateći društvenu zbilju, spominje kako su se „pobrkali lončići“. Uvjeren kako ženama nikad nije bilo bolje, zadugo nije mogao razumjeti borbu za ženska prava.
– Ja ne znam šta bi one više tile, sve im se udovoljilo, samo što se još ne babimo umisto nji?
– I to more doć? – Jure vjeruje u znanost do te mjere da se boji njezinih dostignuća – ne daj Bože da kakvoj usijanoj glavi dopanu ‘pruvete i aparatura pa smućka šta s čim ne iđe, eto ti katastrofe. Lako se to otme kontroli? Jesmo li svidočili koroni?
– Jesmo – podrža ga Manje – ali meni su za brigu ove ludosti, nazovi, pametnog svita?
Povod ovoj izjavi bila je televizijska emisija u kojoj se poznata voditeljica obraćala svom psiću s:
– Dođi mami!
– Kruva mi, svit odnilo. I naši vodaju paščad i vade im pašoše, ali nisam čuo da im se obraćaju vako. Nu, dođi mami? A da dotičnu upitaš je li tog roda, uvridila bi se i sve digla na noge.
Često je Manje razmišljao o neobičnim pojavnostima, vodio žučne rasprave sam sa sobom, zamišljao se za govornicom, a sve u plemenitoj misiji spašavanja Svijeta.
Ovih dana mu se iznenada ukaza ta prilika kad u Prodexu naleti na jednu simpatičnu Dalmatinku koja je tepala svojoj pudlici:
– Draga moja Lo, sidi tu kraj mame.
– Oprostite, gospođo, mogu li ja ovde? – Manje upita pristojno i sjede za stol do gospođe dijeleći prostor udobne kožne sofe, tik uz čupavu pudlicu.
– Samo izvolite, gospon! – prijaznim glasim gospođa otvori prostor razgovoru – moja Lo voli društvo.
Manji ono „mame“ zapara uho pa u sebi promrmlja.
– Sad ću ti ja očitat bukvicu. Kakva Lo? Kakva mama? Kakvo je ime s dva slova?
– Vidite kako moja Lo sluša mamu? – gospođa prva zapodjenu razgovor.
– Vi ste joj mama? Imate li još dice?- Manji se spontano ote priželjkivano pitanje.
– Imam, dva odrasla sina – započe pričljiva Dalmatinka bez imalo uvrede pa iznenadi Manju:
– I vi, sigurno, imate pasa? Ja to prepoznam na osobama, ća ne?
Zateče se Manje, ali brzo složi priču. Ona je u njegovim mislima odavno bila pohranjena.
–Imam, bolje reći, imao sam – trudio se u govoru.
Radoznali pogled zanimljive sugovornice tražio je nastavak priče. Manje je smišljeno prilagodi trenutku.
–Zvao se Barni – taktički preinači Brnjino ime u gosposniju verziju – kakav je to bio pas? Veliki ćuko, sjajne dlake, odan i poslušan. Bilo mi ga žao kad je stradao, ne umim vam kazat?
– Kako tužno, suosićam s vama, barba? – upitni pogled poprati ispružena ruka za upoznavanje.
– Marijan!- predstavi se gospođi koja pri rukovanju reče da se zove Olgica.
Manje pri tom ponudi gospođu kavom zanemarivši opomene sina Mirka kako se starijima nije pametno upuštati u razgovore s nepoznatim osobama:
– Još sam ja u stanju njega svitovat, a ne on mene – pomisli i zavali se u ugodne naslonjače dok je gospođa vodila glavnu riječ.
– Znate, moji sinovi su daleko, jedan je u Irskoj, jedan je pomorac. Slabo se viđamo, ja sam jako usamljena, zato imam Lo. S njom pričam, čisto da ne zaboravim govorit. Ona se oko mene mazi, uzvraća mi ljubav.
– A di je pajdo? Oću reć imate li muža? – ispravi se Manje.
– Umra je – tiho izusti i pomilova pudlicu pa sjetno nastavi:
– Vidite, moj gospon, u kakvom svitu živimo? Ta rodna ideologija? Jedan moj sin želi postati žena? Ća ja tu mogu? Vrag je odnija šalu, pobrkali se lončići?
Manje se zanio u slušanju. Učini mu se kako s gospođom ima o čemu razgovarati, iako je na početku bio sumnjičav.
– To je nova napast. Vidiš, dok je došla k vama, brzo će i vamo.
Otisnu se Manje u razgovor koji mu je jako godio. Upravo kad je htio kazati kako i on često spomene „pobrkane lončiće“, pojavi se Manjin sin Mirko i pozva oca.
– Ajmo, ćaća, ja sam obavio kupnju.
Vidjevši izraz Mirkova lica, Manje se ne usudi otezati.
– Ža mi je ća odlazite – reče Olgica – a tako smo lipo ćakulali. Znate, mladi gospon, otac vam ima manire stare bečke škole – pokaza na kavu kojom je počašćena.
Nije se Mirko obazirao na ovaj kompliment dok je Manje idući za njim govorio:
– Ja sam u Beču radio tri godine, onda smo prišli u Njemačku…
Iva Bagarić/Tomislavcity
