– Provjerite kočnice! – Manje ima običaj kazati svojima kad se spremaju na put, poglavito u predbožićno vrijeme. Kratki imperativ upućen telefonski, produži obrazlaganjem Anđi:
– Ako kočnica nije ured, lako se završi u jarku, ne daj Bože i provaliji? Triba u ovo vrime bit na oprezu.
– Ne tribaš meni pričat, ja kočim svako malo – komentira Anđa poluglasno – kad god čujem tvoje „dodaj mi“, kočenje mi je postalo običaj.
A običaj je neuobičajeno bitan, zabilježi ga i glava i tijelo.
– Nemoj da ti uđe u običaj! – svojedobno bi Manje opominjao sina Mirka kad bi od njega tražio novac pet dana prije plaće, spominjući i razloge što su zvučali uvjerljivo, iako je bila jasna njihova neopravdanost.
– I ja sam potegla ručnu!- metaforično će Anđa kad se vrati s božićne ispovijedi – iz moji usta ne će ružna rič ni o komu?
– Ti imaš običaj tako reć. Ne ćeš ti to ispoštovat? – Manje je bio sumnjičav – nije tvoja kava bez te građe? – dobaci šaljivo.
– Eto, ja sam obećala i izvršit ću pa, crkla – ostala?
– Valjalo bi da je došašće dvaput godišnje? – konstatira Manje zadovoljan Anđinom pozitivom.
Uživao je i u običaju donošenja mesa iz sušare. Mala pečenica je uvijek bila kao cina za Očiće. Imao je običaj izrezati i stari pršut na komade, mirisati ga i zagledati govoreći:
– I ove će godine moj bit najbolji, domaći, a sušen na grabovini? Anđelija je to uredila, doduše, po mom naputku.
Anđa je ovu Manjinu prešutjela, ali nije mogla prešutjeti razgovor s ispovijedi. Glasno i javno je prepričala svoje grijehe i priznala kako joj nije mrsko progovorit o drugima, doduše samo ono što čuje, a to uglavnom ne bude lijepo. Ispriča i fratrov savjet da, ako voli pričati, neka se kloni ogovaranja, a potiče na dobro. Obećala je, uvjerena kako u svakom ima dobra, te će odsada tražiti baš to, a ne loše i uglavnom neprovjereno.
– Sad kad sam vam sve kazala, nemojte me navodit na grij! – opomenu šaljivo susjede s kojima pije kavu – i na vašu će dušu ako ja ne ispunim obećanje?
Domalo i susjede plasiraše sličnu ispovijest te dadoše obećanje da će ubuduće paziti na priču, cijedit će i prosijavati svaku izrečenu i oprezno donositi zaključke. Redovite mise zornice poprilično su im razbistrile vidike.
Kako volja čuda čini, a božićno vrijeme odiše molitvom i dobrim djelima, u malom susjedstvu zavlada blaga klima. Kave su postale kraće jer su bile manje zanimljive. Dobra priča obično skrene misli na dnevne obveze i kolače i pite koje su, eto, poprilično skupe pa je bolje praviti nego naručivati.
– Ove godine pravim svoje pa kakvo bude, ne udi što nije ko kupovno? – ponosila se odlukom jedna mlada kojoj se nije dalo razvući tijesto, ne nalazeći zamjerke susjedi kojoj to ide od ruke i koja po cijelu noć pravi za prodaju. Zaustavila se na njezinoj radišnosti, a progutala dosta pokuda što su joj bile na vrh jezika.
– Neka žena radi, ima ovih sa strane koji će kupit – pazila je kud priča ide – mi pravimo uslugu i njoj i njima. Ne će bit priviše gužve.
– Triba, bona, svakog razumit, ne zamirit i ne zavidit? – razgovor ponuka i najgrlatiju među njima na miroljubivu i dobru riječ, ali poslije kratke stanke, doda – ali, ja jedva čekam da sve ovo prođe pa da u miru kavu popijemo. Dodijalo mi kočit?
Iva Bagarić/Tomislavcity
