Odavno se žito ne vrše s konjima na guvnu, niti se sade stožine, ali ih se zrelije osobe živo sjećaju.
Slika vršaja, pritresanja slame, smićanje žita na rpu, dizanja na vitar, padanje plive za vrat, varićak i vriće, nostalgično žive u mislima.
Sve je to ušlo u omaglicu sjećanja na tegoban, ali zdrav život. I dok uspomene blijede i nestaju, trnu se, ponešto se otima zaboravu. Tako u mjestu još živi krilatica „čvrst k’o Jakišina stožina“.
Kad bi zrelo klasje spustilo glave k zemlji i pod težačkim prstima zrno lagano kliznulo na žuljeviti dlan, suho i jedro, obznanilo bi svoju spremnost za vršidbu.
Jakiša bi tada, već usječeno hrastovo drvo, pripremio za stožinu. Zasijecao sjekirom donji dio praveći oštricu, zasadio je na sredini guvna što bi ga prethodno „žuljao“ kosom i polijevao vodom. Dugo bi udarao ušicama pazeći da se stožina ne nakrivi. Zagledao je, provjeravao čvrstinu, iznova udarao maljem zanemarujući uobičajene komentare:
– Kani je se Jakiša, dobro je, kud će?!
– Bolje je utvrdit na vrime – odgovorio bi – nema koristi od klimave stožine. Moji su konji jaki. Bude li stožina klimava, izgubit će or’entaciju, smest se. Onda ne pomaže kandžija, ni uzde, ni zapivid, otmu se, osite.
– Tvoja će se stožina primit koliko je u zemlju otišla – šalila bi se baba Manda – možda na proliće i prolista.
Ne bi se Jakiša obazirao na pošalice, samo bi odmahnuo rukom.
– Ajd za poslom! – bila mu je uzrečica.
Nije bio pošteđen ni onog poznatog komentara na sve što je izvan rutine:
– Bože mi prosti?! – tako se očitovala uvijek aktualna hinjena pobožnost.
Zanimljiva je ljudska otpornost na ljepotu i napredno, duboko ukorijenjena, pomalo opasna jer lako nađe pristalice. Ispraznost se lakše prihvati od dobra.
Jakiša, kako je uvijek bio izniman, poslije vršidbe ne bi sklanjao stožinu kao ostali seljani. Njegova bi ostala sve do proljeća jer je guvno bilo u zaklonici. Često bi se djeca igrala oko nje, momci bacali kamena s ramena, žene „navijale“ tkalo, imala je stožina višestruku svrhu.
Jakiša bi ju čupao iz zemlje tek o Jurjevi i postavljao za oslonac plotu što bi ga pleo od mladih grana kao ogradu, zaklon, zaštitu.
– On bi na stožini ucrto mire, a onda zimi pratio visinu sniga i bilužio u tefter. Uvik bi spominjo dvi ljute zime kad je snig bio u visini stožine – prisjeća se Jure.
Kad bi seljani u večernjim sijelima sumnjičavo spominjali prošlost, Jakiša bi zavirio u svoje zabilješke i sa sigurnošću izjavio:
– Iljadu devesto četerest šeste, na Stipanjdan, napadalo metar i deset. Te su zime nestala tri momka iz sela, pribigli priko granice, pa otišli za Australiju. Bio je to crni vakat za naše misto, ljudi bi omrkli, a ne osvanuli. Kad su partizani obnoć odveli Marinka Janjina i ubili, prava – zdrava, od dvoje nejake dice, ja sam, od jada, u stožini čakijom urizo križ i usadio je je u strugu, eno je i dandanas.
Znao je Jakiša svojim zapisima na papiru, kamenu ili stožini, ostaviti trag, utisnuti pečat muci, a sam Bog zna kolika je bila.
Iva Bagarić/Tomislavcity
Foto: Ilustracija
