– Manje, znaš li ti šta je danas? – upita Anđa neobično umilnim glasom, stidljivo se smješkajući.
– Znam, drugi dan Kalandore. E, odavno nije bila vako topla. Sad će mačke okrenut svoju pismu, uvik je bilo „veljača- mačja derača“, a možda se i to, k’o i sve, privrne.
– Ama, Manje, kako se ne sićaš? – Anđa nije odustajala od namjere čestitanja godišnjice braka, ali je htjela navesti Manju da se sam sjeti i lijepo je zagrli i poljubi. Iako mu to nije običaj, ali za četrdeset sedmu godišnjicu to bi mogao učiniti. Stoga mu je Anđa nježno stavila ruku na desno rame, zagledala se u nj onako izbliza i upitnim i blagim pogledom priželjkivala odgovor, pa čestitku.
Manje se malo trznu na njezin zagrljaj pa umjesto uobičajenog negodovanja na izljeve nježnosti, znajući da ga nitko ne vidi, iskoristi priliku i reče:
– Počešider me između lopatica, malo više na livu stranu. Znaš ono misto di me uvik svrbi?
Anđa se malo ljutnu pa ponovo pokuša zagledajući se u muža uz zagonetni osmijeh.
– Manje, četerest i sedam? – skoro je raširila ruke očekujući zagrljaj kad Manje klimnu glavom potvrdno. Onda mu ruka umjesto prema ženi, poleti u zadnji džep prema novčaniku.
Anđa bi se skoro naljutila na zaboravnog muža da joj pogled na crvenu novčanicu ne ublaži srdžbu jer se već vidjela u kupovini.
– Anđe, zaokruži na pedeset i dadni čoviku, donese nam mliko na vrata. Nemoj ciganit i čekat kusur.
Anđi namjerno klonuše ruke, lice joj poprimi neobičan izraz pa se Manje prepade na trenutak.
– Šta ti bi, Anđe? Nekako se neobično skiseli, a odavno se nisi ustala veselija.
– I ne skiselila se kod takog čovika? Ne sićaš se svoje godišnjice braka! A da si čestit kupio bi mi cviće u kašuniću, ‘nako k’o što su Mari kupila njezina dica. Ne bi udilo ni da si tortu naručio, tako se sad slavi.
Odahnu Manje kad shvati kako Anđu nije zaboljelo pa prasne u grohotan smijeh.
– Đavle u stine, šta žensku ne će doć’ u pamet. Nu, sad bi po stare dana slavila godišnjice, a po mladost o tom nije imala pojma. Kako se god minja vrime, tako i narod ne zna kud smira. I moja se Anđelija izmišala s narodom, k’o „veljača privrtača“.
– Nije meni do cvića, Manje. Znaš ti mene, ali mi kutija zapela za oko. Kuma Mara u njoj drži vunicu za pape, baš je lipo vidit s onom svilenom mašnom, k’o ukras.
– Ko brani, naruči i ti sebi jednu, volja te punu, volja praznu. Donit će ti žena na noge, a ja ću platit kad je tolika želja.
Oraspoloži se Anđa, uhvati telefon u ruke i nazva poznatu cvjećaricu.
– Alo, ponesider i meni ono jedno cviće u kašuniću, navalio Manje, ta nam ko valan godišnjica braka pa nek smo s narodom.
Vrtio je Manje glavom i čudio se Anđinoj narudžbi pa izvukao još jednu crvenu novčanicu dodajući za sebe:
– Mogla si misec dana piti mlika, ali eto nek ti bude. Nemoj me samo nagovarat i na zlatni pir. Ja nisam od tog i šlus.
– I ko zna se? Nisam ni ja bila od cvića, ali vrime donese.
Iva Bagarić/Tomislavcity
š
