Osam je sati. Iz obližnjega i otkučenoga prozora čuje se glasni ženski zaziv: „Oče naš koji jesi na nebesima…“, a potom nastavlja muški glas: „Sveti se ime Tvoje…“
I tako svakoga jutra iz svoje sobice, kao i u smiraj dana, Manje (43) i njegova majka Iva (78) dan počinju molitvom. U večernjoj molitvi, pridruži im se još jedan glas – tetka Stana (83). Svaki put ti glasovi izmame osmijeh na lice i tihu zahvalost. Bože, hvala Ti što nam uljepšaju dan ovim pjevom i hvala Ti što su živi!
A život ovih troje ljudi nije nimalo lagan. Dvije vremešne žene brinu se o mladiću paraplegičaru.
Marijan Stanić ili Manje, kako ga svi njegovi ukućani, rodbina i prijatelji najčešće zovu, već 21 godinu je u invalidskim kolicima. Teška prometna nesreća i stanje kome, koje je potrajalo više od godinu dana, ostavili su velike i trajne posljedice. Na noge se ne može podići, lijevu ruku ne može saviti, svaka tri tjedna odlazi liječniku na promjenu katetera… Sjećanje na prošlost je vrlo oskudno. Tek tu i tamo prisjeti se nekih prijatelja iz djetinjstva, mladosti, minuloga rata ili bolničkoga života: Mladena Markovića, Petra Galića, učiteljice „Kije“, „Zvire“, ili sestre Vesne koju spominje uz rimu „Vesna cipela joj tijesna“. Što je bilo jučer, koga je posjetio ne može se sjetiti. Pri tomu pokušaju slijedi pucketanje prstiju – ali zaborav je jači. No, sve to njega puno ne brine, barem se tako čini, ali će ipak sjetno priznati – ne znam. No, zato vrlo dobro zna kada je vrijeme za doručak, ručak, večeru ili pijenje kave. Sve treba biti točno u minutu, ništa prije ili poslije. Ljeto je njegovo godišnje doba kada rado boravi na zraku. Uljudno pozdravi sve prolaznike i najavi dolazak svakoga vozila njegovih bližnjih – braće, nevjesta, zetova…
Nakon nekoliko mjeseci provedenih u KBC-u Split, Manje je upućen u Krapinske Toplice. Majka Iva je uz tamošnju njegovu bolesničku postelju provela punih šest godina. Uz svoju nevolju nagledala se i naslušala i one tuđe, više-manje jednako teške. Molila je dan kada će joj se sin probuditi iz kome što se i dogodilo nakon godinu dana, a potom je slijedila rehabilitacija. Liječnici su učinili što su mogli, ali invalidska kolica bila su neminovna. Slijedio je željeni povratak svojoj kući u Tomislavgrad. Majka je sanjala dan kada će biti ponovno u blizini ostale svoje djece koji će joj sada moći biti veći oslonac u danima koji dolaze. Uz nju je i zaova Stana, sitna i brižna njezina pratiteljica koja joj je oduvijek bila u pomoći u podizanju i skrbi njezinih osmero djece – danas već odraslih ljudi i žena koji imaju svoje obitelji.
Ove dvije žene sijede kose o svojim zdravstvenim tegobama neće puno reći. Gledajući Manju misle da nemaju pravo žaliti se. U trenutcima majčina straha za budućnost njezinog sina i pitanje „Što će biti s njim kad ja umrem“ uslijedi sinov odgovor: „Umrt ću i ja i pokoj mi duši.“
Smijeh.
Miješaju se osjećaji pa pripaljujemo cigaretu nakon čega Manje vrti kutiju i zagleda se u cijenu.
-To je droga. Ja sam pušio. I pio. To ne valja… Ej, 5 KM i 30!
Danas je Međunarodni dan starih i nemoćnih osoba. Neki od njih dio su našega života, naših obitelji. Neki su nam blizu, a kao da nisu. Oni trebaju nas, a i mi trebamo njih. Ako ništa drugo, da nas pripreme za vrijeme koje dolazi, jer godinama i bolesti ne može se umaći.
Ako pored sebe imate anđele, lakše je rastjerati oblake i vidjeti sunce. Možda baš danas sretnete nekoga drugoga „Manju“ ili neku drugu baku Ivu, Stanu… Slobodno im priđite ili otkučite njihova vrata.
Zora Stanić/Tomislavcity
