Borba čovjeka i snijega nekada: kroz snježni tunel od kuće do štale
(Prema priči mojih starijih članova obitelji)
Zime su nekada bile teže, oštrije i nemilosrdnije nego danas. Snijega je bilo više, a pušanije su znale trajati danima, zatrpati kuće, puteve i ljude. Ove priče odnose se na vrijeme od prije šezdeset i više godina, kada se zima nije promatrala kroz prognozu, nego se s njom živjelo – svakodnevno i bez izbora.
Kad bi se domaćica ujutro probudila, prvi posao nije bio naložiti vatru, nego popeti se na tavan. Snijeg bi kroz loše zaštićene krovove često upušio u tolikoj količini da je prijetilo kapanje kroz strop. Tek nakon što bi snijeg bio skinut, mogla se ložiti vatra. Slijedilo je čišćenje vrata i prilaza kući, jer se znalo dogoditi da se iz kuće ne može izići bez lopate.
Posebna muka bio je put do štale. Snijega je znalo biti toliko da se do stoke dolazilo kopanjem tunela. Tunel se kopao i između pojate i štale kako bi se u sepetu moglo donijeti sijeno. Ako se stoka zbog snijega nije mogla goniti do potoka ili česme, snijeg se topio u posudama da bi se napojila. A dok bi se domaćica vratila iz štale, vjetar i pušanija često bi opet zatrpali put. Pa je sve trebalo ponoviti u podne ili navečer. Izgledalo je kao Sizifov posao, ali se nije moglo drugačije.
Snijeg je znao napadati u velike smetove pa su se po njima pravile stepenice kako bi se došlo do pojedinih dijelova okućnice. Trebalo je doći do drvarnice, do žita, do ognjišta na kojem se pekao kruh. A opet, nakon tolikog truda, mlijeko koje bi se napokon donijelo u kuću imalo je poseban okus. Obrok kruha iz posača, udrobljen u mlijeko, bio je tada neusporedivo ukusniji.
Ni ceste nisu bile pošteđene. Nije bilo ralica, pa su puteve od sela do grada čistili sami seljani lopatama. Kad bi nastao veliki zastoj zbog zapušenih putova, znao je načelnik policije povesti ljude iz drugih sela u pomoć.
Pušanije su znale biti i pogubne. Toliki snijeg i vjetar odnosili su i ljudske živote. Pamti se i stradanje jedne Koljanke koja je, noseći žito svećenicima, nastradala na putu od Kola do crkve.
Snijeg je, uz svu muku, znao donijeti i nešto lijepo. Ljudi su više vremena provodili u kućama, u razgovoru i druženju u dugim zimskim večerima. Djeca su se veselila snijegu i sanjkala na drvenim klupicama okrenutim naopako koje su im načinili djedovi i očevi.
Takve zime učile su strpljenju, izdržljivosti i zajedništvu. Danas ih se prisjećamo s poštovanjem zato što su oblikovale ljude koji su s takvim zimama živjeli.
Slaven Nevistić/ Tomislavcity
