1. Ti š me krstit

Babi će uskoro devedeset.
Unuka tek zinula na svit, što no vele.
Baba joj čudo voli kruničati, voli litanije, devetnice, svece, a najskoli sv. Vranju. Barem ako je reć po broju njegovih svetih sličica u molitveniku i takujinu u kome skoro i ne drži ništa drugo.
– Čiji je svetac sveti Franjo? – upita je unuka kad se vratila s mise o njegovoj devetnici.
– Misusovo ti bilo! – razrogači ona oči – čiji će Vranjo biti veda naš.
– Misliš naš – hrvatski ili…?
– Rvacki, ja čiji?! – zakrsti se ona.
– A, šta je s onim Asiški? – smije se unuka.
– Nu… Pa, to mu je brezime.
– Ni mu je to “brezime”.
– Kako nije?
– Lipo. Asiz je grad u kojem je rođen. Zato je asiški.
– Grad? Ne znan stro. Prvi put čujen. Ja računam da mu je to brezime.
– Nije mu to brezime.
– A, šta reče… di lipo je toji grad?
– To ti je lipo u Italiji. Vranjo ti je Talijan. Eto.
– Talijan?! – isteže ona vrat zabezeknuta – Misusovo ti bilo! Pa, di će ti sveti Vranjo bit Talijan, kad je Rvat, de? – u čudu širila ruke.
– Kažem ti da nije Rvat.
– Mo, od kad to, de?
Gledala je unuku s takvim izrazom lica i tijela kao da joj je priopćila neku pogrdnu glasinu koja se mumentalno ima opravdat da se sačuva obraz.
– Oduvik.
– Mo, lažeš koliko si duga i široka! Sveti je Vranjo naš, pa ti naprđuj kolko oš!
– Franjo ti je Asiški Talijan, bona. – odgovori veselo se smješkajući, što je kod babe pobuđivalo još veću sumnju – Iz Asiza u Italiji. – doda i pobiže van.
– Eto je iz Turske! Ti š me krstit… taka glava! – doviknu za njom – I ne znaš drugo veda prdolagat.
Trenutak kasnije side, otvori molitvenik nađe sličicu svetog Franje, dva-triput je poljubi, pa se zagleda u nju.
– Sveti moj Vranjo moli ti za me. I nemoj joj zamirit! Znaš kako je… mlado ludo, štaš.
Još jednom poljubi sličicu, vršcima prstiju nježno priđe priko nje i vrati u molitvenik.

Biralo me