Moj čovik
(humoreska)
Dok je svekrva napokon dovršila svoju pokoru, poslije ispovijedi, nevista bijaše izišla iz međugorske crkve i već pet minuta obilazila oko Gospina kipa usred, svima znanog kamenog dvorišta kamo pobožni kršćanski svijet (mahom žene) donose svoje molitve i prošnje kojih nikada ne manjka.
– A, baš sam se lipo ispovidila! – reče babi, čim se približila. – Jelde da je pratar dobar?
– Je, vala… – prihvati baba šireći ruke. – Naki ja ikakav. Ja, stro, više volim da je pratar stariji. Nekako mi…
– I ja! – potvrdi nevista. – Svaka čast mladima, ali… baš ka su stariji!
– Je, je. Ovi sve lipo divani s isanom… od dragosti ga slušat. Sve on meni: baba ovo, baba ono… ma, nemam riči, et!
– Je, je. A, meni viče „mlada“ – smije se nevista dobrodošlom komplimentu.
– Mlada, jakako! Nu… A, jel tebe upita ‘ko je zaštitnik tvoje obitelji?’
– Je, je. Pito je. – požuri nevista. – Ja reko: – Gospa.
Baba zinu u nevistu i ostade tako, kao da gleda u kakvu prikazu. U očima planu užas i nevjerica.
– O-o, prikotužna ti san!… – istisnu ispod dlana kojim je poklopila izbezumljena usta. Propas ću u zemlju od stida!
– Misusovo!? – čudi se nevista, zakoraknuv malo unatrag. – Šta je reć?
– Nači on je mislio na sveca za-aštitnika obitelji… – lupa se bsba po prsima i u nevjerici vrti glavom, kao osuđenik na smrt.
– Nego na što, misusovo ti bilo? – još više se čudi nevista, ne shvaćajući ove dramatike i mimike koja nagoviješta golemu tragediju.
– Ajme-e meni, Gospe moja! Pa, šta mi prije ne reče?! Šta li će pratar mislit…
– Ma, šta je bilo, ženo?! – nevista će krajnje nervozno, ne mogavši više iščekivati babinu kuknjavu.
– Bolje me ne pitaj! – zapomaže ona dalje lamajući rukama u kojima je zveckala prisijavajući se na suncu, dugačka, zeleno-plava krunica od staklenih zrnaca. – Upita on: ‘a, ko je zaštitnik tvoje obitelji, baba?’, a ja ko iz topa: „Moj čovik. Ja ko drugi?“ O-o-o, što se osramoti, prikotužna ti san!… A, on mislijo na sveca zaštitnika!
Nevista više nije slušala. Jedva loveći zraka, previjala se držeći stomak da se ne raspadne od pusta smijeha koji je ispunio cijelo dvorište i crkvu i cestu…
Uzalud ju baba utišavala plahovitim šapatom uz smrtno ozbiljnu napomenu: ‘šta će narod pomislit i kako se ne meš od ruga tako smijat pri crkvom…’
Džabe ti sve…
Onako smijuljivu, kakva je bila, nevistu ne bi mogla zaustaviti ni inkvizicija, netal… A, od sebe je Bog da grlatu…
„E, šta sam suza prolila smijuć se – priča ona – cili dan nisam morala ić na stranu, da prostite…“
Pa, opet udri u smij. I tako stalno kad bi kome grlato pričala babinu dogodovštinu.
A, pričala, brate, svakom živom – jadala se baba.
Sad, nije baš svakome, ali da se pričalo – pričalo se.
