Samo što je zaživjela, umoriše je, umoriše dušmani naroda mog. Ostadoše tek sjećanja i s vremena na vrijeme po koji priziv na nju. Radovao se njoj, radovao kao dijete rođenoj majci. Na bojišnici kad je bilo teško znao bi reći: «Studeno je noćas, duša hoće da mi zaspi, al’ joj srce ne da prava jer se ovdje brani domovina draga.» Htjeli su i danas ti isti hoće da smo nitko i ništa, da nam u ovoj zemlji mjesta nema. Toliko strepnje, patnje i krvi prolivene naroda mog, a Herceg Bosna i dalje osta žarka želja srca mog. U svemu ovom zasigurno nisam sam, vjerujem i živim da doći će ponovo dan, Herceg Bosne ponosne.

Ante Đikić

mandino-selo.com