Čvrsnica se s Vranom došaptava o tajni koja odjekuje svemirom…
Piše: Ante Matić – Borčanac
Ove gore stihove napisao je Andrija Vučemil u poemi Duvanjska rapsodija. Napisana je ta pjesma na Golom otoku. Duvanjska rapsodija je jedna od naljepših pjesama u povijesti hrvatske pisane riječi. Nitko nije bolje, dublje i ljepše napisao o Duvnu, našoj prošlosti i našem hrvatskom biću; kažem i ne lažem, nitko nije bolje o nama pisao od moga kuma Andrije. Napisao je dvadesetak knjiga poezije i proze.
Upoznali smo se u Duvnu one godine kad je on došao s robije. Bio je pazarni dan u Duvnu. Išao je s bratom, rođakom Kažom i pokojnim doktorom, zaboravio sam mu ime, prišao sam i rukovao se s njim te produžio s njima kroz narod. Išli smo prema hotelu Bosni i na njegov upite kako je u sjemeništu ja sam mu pričao onako usput probijajući se kroz narod, pa kad smo došli pred taj hotel, pitao me odakle sam, a ja sam rekao da sam iz Borčana. Pitao me hoću li biti fratar, a ja sam mu rekao da ne znam, jer još uvijek nemam zvanje. On me potapšao po ramenu i rekao; da, ako ne budem fratar i imadnem sina da će biti kum momu sinu. I bio tako. Umjesto franjevac, postao sam pisac, pa kad se 1982. godine rodio moj sin Ivo, Andrija ga je držao na krštenju.
Prvi broj Naših ognjišta radili smo, sređivali, raspoređivali tekstove, uređivali Andrija, fra Ferdo i ja u jednoj kući na Trsatu gdje je Andrija tada stanovao. U prvom broju Naših ognjišta, Andrijin je proslov na prvoj stranici, a moja pjesma Pozdrav Duvnu na drugoj. Za tu prigodu došao sam u Rijeku iz Firence gdje sam studirao, pa smo čitavi dan radili i zašli duboko u noć slažući i uređujući prvi broj Naših ognjišta. Kako smo to radili noću u nekoj kući prizemnici na Trsatu, zamračili smo prozore da ne bi susjedi došli u napast i posumnjali te provjeravali zašto svjetlo gori čitavu noć.
Kad bi se našli u Zagrebu ili Rijeci bilo je to druženje kao da smo rodbina. Neću nikad zaboravit kad je došao u Zagreb 1990. godine i, pukim slučajem ako slučaja uopće ima, saznao istinu o mukama na Golom otoku. Izišli smo iz katedrale i krenuli prema glavnom gradskom trgu, a ja sam rekao Maji i mojoj Zdravki da idu doma i prave ručak, a Andrija i ja ćemo prošetati gradom. Idući preko Trga bana Jelačića, koji se tada zvao Trg Republike, neki nam je čovjek presjekao put i upitao je li on Andrija Vučemil. Bolje su se pogledali i prepoznali. Bio je to zatvorski čuvar s Golog otoka, kojeg su zvali Bucko; on je Andriji čvrsto stisnuo ruku, pozdravio ga s velikim poštovanjem i priznao da mu je njega bilo teško čuvati jer je znao da je nevin u zatvoru. Odlazeći dobacio je rečenicu, koja je kuma zaprepastila i duboko povrijedila: Andrija ona zmija nije imala zube.
Kad je čuvar otišao od nas moj kum Andrija održao je čudan monolog, kojeg sam pokušavao shvatit, ali nisam baš sve odmah skužio. O čemu se zapravo radi. Dva dana prije odlaska s Golog otoka pozvao ga je zapovjednik zatvora u svoju kancelariju i stavio na stol čist list papir i kemijsku olovku i naredio da potpiše, ali tako čitko i vidljivo, da se vidi iz aviona. Andrija nije htio potpisati, pa su zaredale razne muke. Petoga dana zatvorili su ga u samicu kao u grobnicu. Mrak ko u rogu. Čuo je šištanje zmije i bio je gol do pojasa. Ako ga ujde, javit će njegovoj materi da je digao ruke na sebe, pa je u mraku i strahu od zmijskoga ujeda, potpisao čist papir, A4. Taj papir poslan je u Duvno, drugovima, koji su dopisali iznad Andrijina potpisa nešto na što Andrija nije pristao, dok su neki robijaši podlegli ljudskim slabostima. Dakle, moj kum Andrija nije i zato mi je čast što smo se poznavali, što smo zajedno radili prve brojeve Naših ognjišta i što nas veže istinsko dugogodišnje prijateljstvo.
Andrija je, uz to što je bio sjajan pjesnik i čovjek, imao zlatne ruke, što ono naši kažu, što oči vide to ruke naprave. Trebalo je na balkonu moga stana napraviti stalažu za knjige i neke druge stvarčice. Kad se Andrija dosukao dasaka, za tili čas ih je obradio, uredio i napravio pravu stalažu, pa je meni žena znala reći da se ugledam na kuma Andriju. Kad smo se nedavno našli u Zagrebu, razgovarali smo do dugo u noć. Povjerio mi je neke stvari, koje on nije kadar pisati, pa da to ja učinim. Hoću, kume napisat ću one tajne koje nisi htio odnijeti u grob. Bog te nagradio za tvoju veliku ljudsku patnju, koju si proživio na paklenom Golom otoku i dao ti spokoj među mučenicima i svecima.
Sine ječma i pastorče šenice, navratio si potoke na djedove krvave ledine i otišao si za zvijedom duvanjkom u stanove koje je Isus pripravio za svoje vjerne, vrijedne učenike i mučenike.
Laka ti bila zemlja hrvatska, koju si toliko volio da si bio pripravan za slobodu svoga naroda i život dati! Jednom si mi rekao veliku istinu o nama, koji smo od zavjeta papi Agatonu do naših dana išli teškim putom naše slave i našega jada, ali s nadom i vjerom u spas , koji je Isus obećao onima koji su prošli suznom dolinom, čineći dobro i živeći po njegovu govoru na Gori i ljetoj noveli.
Kako je bilo teško živjeti gdje smo se rađali, a još teže umirati gdje smo sve živjeli. Neka se do sudnjega dana Čvrsnica s Vranom i Dinarom došaptava o velikoj tajni ljudskog udesa i nade, koja ječi u nama i odjekuje svemirom.
