Jesen je svojim bojicama često inspirirala mnoge velikane umjetnosti. Među njima na poseban način književnika Aleksandra Puškina čije stihove ovom prigodom objavljujemo uz nekoliko fotografija iz zavičaja, a koje je naša sumještanka Mara Merić snimila u predvečerje ovoga 6. dana u studenom.
Dane kasne jeseni obično svi kude,
Al’ je ona meni mila, čitatelju dragi,
Blage je ljepote, a svjetlosti skromne.
K’o dijete za kojeg ne mare njegovi
Privlači me ona. Otvoreno kažem,
Od godišnjih doba ona mi najdraža,
Ima mnogo lijepog; i bez taštine je volim,
U njoj nađoh nešto u ćudljivom snu. (A. Puškin)
Tomislavcity
