Bliže Tebi, o, Bože moj!
S odlaskom jedne male princeze, Božane – duvanjskog anđela, čijim okicama je samo mrvicu nedostajalo da zasjaju pred nestvarnom ženom nasuprot njene školske klupe, tješio sam se da će sjetni tragovi moje tinte zauvijek iščeznuti. Uzalud.
Ljubica, purpurna proljetnica, koja je pred zelenom pločom princezama djetinjstvo pretvarala u bajku, natjerala me da, bez mogućnosti bijega iz proklete stvarnosti, među slovima opet tražim utjehu. Za sve nas, još neodabrane. Opet uzalud.
U nepunih sedam sunčevih izlazaka, nakon posljednjeg Mirkovog leta, predobrog žeteoca s oltara, iza brda je zauvijek utonula još jedna učiteljica. Marijana.
S nedosegnutih četrdeset. Ali dovoljno da dosegne najdragocjenije joj tri. Seke čiju bi galamu, svađu i neodvojive sestrinske zagrljaje od kojih se ne može disati i čarobno Mama, volimo te mijenjala tek nikad. Za čarobni lijek. Za ništa. Jer u kome bi onda otkucaje ostavila?
Draga Marija, za ruinama ove lude lopte, što još uvijek nekim čudom svemirom lebdi, ne žali.
U plavetnilu ćeš pronaći svoj spokoj. Oba tvoja Oca, Majka imenjakinja i dražesna spomenuta trojka već ti mašu. I smiju se. I što si bliže, sretna se smiješ i ti.
I mi, s napunjenim očima.
Marko Pašalić/Tomislavcity
