Više sam puta bio prisutan kad čovjek umire. Svi su ti trenutci umiranja bili veoma slični. Borba za svaki udah. Pri kraju nekoliko jako teških udaha. Na kraju, onaj zadnji izdisaj… Kao da kisik nije otišao samo iz pluća, nego iz čitavoga tijela. Za razliku od prethodnih mučnih smrtnih hropaca, taj zadnji zvuči kao izdah olakšanja. Cijelo se tijelo opusti, kao da je sretno što je agonija završila. Reklo bi Sveto pismo: „I on počinu kod otaca svojih…“
To je prirodna zakonitost naše prolaznosti. Sve što u vremenu živi, u vremenu mora i umrijeti. Kotač prolaznosti preko svakoga prelazi. Taj je proces umiranja svima okupljenima oko bolesnikove postelje istovremeno vrlo teška i snažna poruka: “Spomeni se čovječe da si prah, i da ćeš se u prah vratiti!”
Poruku te prolaznosti je danas ljudima jako neugodno čuti. Neugodno čuti, jer nemaju vjeru u vječnost, a ne mogu prihvatiti da je ovdje sve privremeno.
Pričao mi je jedan doktor: Dok je još bio mladi stažist prisustvovao je umiranju pacijenta sa tumorom. Izmučeno je tijelo brojilo posljednje minute. Obitelj je bila tu. Stajao je sa strane sve dok čovjek nije izdahnuo. Kasnije je njegova kćer tvrdila: „Doktor nije ništa učinio dok mi je otac umirao.“ U vezi toga incidenta bio je na raportu kod više svojih nadređenih i završio sa opomenom, jer ta gospođa koja ga je tužila nije bila obična žena iz mase. Nakon toga oživljava svakoga, i kad zna da je mrtav. Ipak ljepše zvuči kad se kaže: „Učinio je sve da ga spasi.“
Bojim se, a boji se i on, da time nekim ljudima zadnje trenutke pretvara u veće mučenje nego što mora biti. Ali tko može podnijeti optužbu: „Nije učinio ništa da ga spasi!“ ?
Zadnjih su dana tema respiratori. Znam osobno za četvero ljudi koji su umrli od Korone. 75, 77, 84 i 96 godina. Svi su bili na respiratoru.
(Nemojte izvući krivi zaključak, da nisu bili jako loše, ne bi ni bili na respiratoru).
Ali sjećam se svoje patnje i agonije od prije 20 godina kad sam se probudio iza operacije i imao onu cijev u grlu i masku preko lica. Sjećam se očiju punih suza, sjećam se svoga bijesa i nemoći kad sam pokušavao na sve moguće načine dati do znanja da mi je to nepodnošljivo, da to mora van, a doktorica rekla da mi svežu ruke i noge jer se ne može sa mnom na kraj… Pamtim da je to prvi put da bih zbilja ubio nekoga da sam imao priliku. Znam da je to bila i jedina prilika u kojoj bih izgovorio tešku psovku da sam mogao govoriti, ali nije dala cijev u grlu i maska preko lica… Imao sam tada 20-ak godina. Ne znam koliko mi je to godina života dodalo. Isto tako, ne znam bi li danas pristao – a kamoli sa 90 godina – to još jedanput proživit.
Svakome liječniku idu na živce Google – doktori.
Znate, ono: Boli vas glava, a vi upisali to u tražilicu i našli sami sebi 12 dijagnoza: Od mišije groznice, preko afričke kuge pa do 4 vrste raka. I onda liječnika navodite prema dijagnozi, terapiji i prognozi koju je kompjutor izbacio. On bi vas udavio, ali je i dalje s vama pristojan i objašnjava da to nije to.
Ali sad se i doktor našao u toj poziciji. Nije o bolesti nigdje učio, nitko ne zna kako se liječi, pa postupa prema onome što je negdje pročitao i prema terapijama koje primjenjuje u sličnim slučajevima. Svi će ga razapeti ako netko u njega upre prstom i kaže: “Nije učinio ništa!” Ipak bolje da kažu: „Učinio je sve što se moglo.“ Iako je zasigurno za nekoga bolje učiniti „ništa“ nego „sve“. Možda bi i pacijent duže živio da nije bilo toga “svega”?
Neovisno o tome, kad Korona izađe iz mode, opet će se umirati. Opet će se doktor nalazit pod pritiskom okoline s jedne strane i vlastitim osjećajem za pacijenta s druge. Pod pritiskom da učini „sve“ da produži koji minut pacijentu i njegovog uvjerenja da će najbolje pacijentu biti ako ne učini „ništa“. To „ništa“ je ponekad sve i najveći izraz dostojanstva i dobrobiti pacijenta.
Zadnje su riječi svetoga Ivana Pavla II. bile: „Pustite me da odem“.
Za svaki se, ama baš svaki, život treba boriti. Ali treba znati dostojanstveno prihvatiti smrt. I svoju i svojih bližnjih.
Čudili smo se ovih dana jedni drugima. Vjerojatno se i osuđivali.
Možda nam se činilo da neki premalo poštuju život.
Ili se činilo kako se drugi previše boje smrti.
Ima svega toga. Takvi smo mi ljudi i to je različitost koju moramo prihvatiti. Možda i poštivati tuđi stav, pa i kad se s njim ne slažemo?
Vjerujem u život vječni i uskrsnuće tijela. Da, u uskrsnuće onoga izmučenog, izlomljenog, slabog i propadljivog tijela kojega će Krist preobraziti i suobličiti slavnom tijelu svojemu.
Foto: Ilustracija/Holistic Healing Natural
