Nedjelja, proljetna nedjelja. Na ovoj našoj planini priroda se tek budi. Stidljivo, ali hrabro. Grad, grad u nedjeljno poslijepodne. Grad u vremenu koronavirusa. Izgleda kao da je sve zamrlo. Kao da nema nikoga. Ljudi se drže preporuka, nema ih previše u gradu.
Možda vam se učini da se grad prestrašio, povukao u sebe, možda vam se učini da ste i vi preplašili i stisnuli u četiri zida. I onda, unatoč svemu, smognete snage i prošetate neponovljivim duvanjskim Kologajem, i shvatite da niti je grad zamro niti su ljudi prestrašeni. Ljudi su samo počeli primjećivati ono najbolje oko sebe. Sa svojim obiteljima, prijateljima, u malim grupicama ponosno šetaju ovom neponovljivom ljepotom duvanjskog Kologaja. I nema te korone niti te zapreke koja će ih spriječiti da prošetaju, protrče, provozaju beskrajnim stazama, uzbrdicama i uzbrdicama i udahnu najčistiji zrak na svijetu. Napor koji ulože da prodišu punim plućima najbolji su test i pokazatelj zdravlja i otpornosti na sve bolesti.
Oni kojima je bliža Ljubuša također su izišli iz svoja četiri zida i krenuli hrabro prema vrhu. Nikola i Braco danas su imali priliku sresti puno više ljudi i u Lečićkom gaju i na putu prema vrhu Ljubuše. Izgleda da je ova nevolja koja nas je pritisnula izvukla iz nas ono najbolje, počeli smo primjećivati beskrajnu ljepotu našega okruženja, a sreću smo počeli tražiti u sitnim stvarima koje nas okružuju za koje smo ranije držali da se one podrazumijevaju. Toliko prekrasnoga proljetnog cvijeća koje nakon tmurne zime izviruje i oplemenjuje žarkim bojama daje nadu da će i nevolje koje nas pritiskaju uskoro biti ova siva zemlja, a mi prekrasni cvjetovi žarkih boja.
Tomislavcity
