I reći nešto pametno u ovaj vakat je baš teretno.
S obzirom da nešto napišem svake prijestpune ilitiga kad se dogodi nešto veliko, nekako imam potrebu i sad pa molim da mi ti koji/a ćeš ovo pročitati ne zamjeraš.
Otvaram word i bilješku na telefonu nekoliko puta dnevno ovih dana.
I pokušavam. Da pišem o Covid-19 nema smisla, nisam kompetentan.
A sad ću probat’ napisat nešto o ovoj crnoj situaciji koja je nastala u glavama ljudi od kad traje cijela priča o virusu. I o tom šta ja mislim o svemu (a to i nije baš najbitnije, valjda)
‘Ajmo ispočetka.
Ne možemo reći da nismo informirani.
Ima dobar mjesec dana da se zna za Coronu. Iako je to tad, meni prvom, bila priča o nekom malom virusiću koji u dalekoj Kini radi velike probleme.
Pa je došao u Europu. U Italiju. Koja je postala europsko žarište. I tad se lagano krećemo brinuti, ali ništa strašno, jer, ‘ta će Italija – daleko je i to. A onda dođe u Sloveniju i Hrvatsku. Pa u BiH – u Banja Luku, Sarajevo, a od maloprije je virus stanovnik Mostara. I kreće panika.
I o svemu smo mi blagovremeno obaviješteni.(Malo me izbacila iz takta priča lokalnih komentatora dnevnih zbivanja kako mediji ne rade svoj posao. Nemojte to radit’, oni vam mogu u jednom trenutku biti izvor svega što u tom trenutku možete znati.)
A sad kad je virus stigao u Mostar, u nekom smo opasnom području.
Vidjeli smo kakvo je stanje na zapadu u prodajnim centrima. Od brašna do toaletnog papira. Svega fali.
I molit ću vas sve, kao onaj koji je u istoj poziciji kao i vi. Nemojte i nemojmo slijedit primjer zapada u ovoj situaciji. ‘Ajmo biti promjena pa ne opustošiti sve zalihe koje imamo. Ima onih koji u ovom trenutku nemaju stoju ili dvije za te osnovne namirnice, nego će imati tek za par dana. A onda da nemaju šta kupiti. (ne mislim da ne bi trebali stvoriti određene zalihe, al’ glupo mi nekako da to bude u razmjerima koje viđamo na TV-u.).
Pozvat’ ću vas i na odgovornost. Posebno putnike. Jer doći će Corona i u Duvno uskoro. A kad dođe, molim vas da se držite onih uputa koje nam se već svima danima ponavljaju.
Ako si bio/bila u nekoj od rizičnih skupina, ostani kući tih 15 dana. Prvi ja ne bih volio da mi se to dogodi. Ali ako se već dogodi, neće te nitko osuđivati zbog toga što si bolestan/bolesna. Neće te nitko krivo pogledati. Nećeš ništa propustiti. I ostani kući, ne radi sebe, nego radi drugih.
Ti, draga bako i djede koji ste narušena zdravlja, šoferu s ‘ko zna koliko kilometara pod kotačima, ti, baš ti, koji ovo čitaš, ako dođeš u ovu situaciju, imat ćeš priliku spasiti svijet.
A nemaš tu priliku baš svaki dan.
S obzirom da sam prvi ja koji ne bih izdžao 15 dana u izolaciji, vas koji to napravite ću tretirati kao heroje. Jer kad bolje pogledate, to i jesu svi oni koji se uputa pridržavaju.
I oduljio sam. I otišao daleko. Ali ću dodati na kraju da mislim da je ovo vrijeme u kojemu je teško biti i ostati čovjek. Teško je ne biti sebičan. Teško je, priznajem.
A sad je idealna prilika da to barem pokušamo.
Slušajte savjete liječnika. Neumorno rade. I pomolite se za njih. I oni su samo ljudi, baš onoliko koliko i ti, koliko i ja.
I rek’o sam svašta, a nisam ništa. Nemojte šta zamjerit’.
