Vjerojatno su moja prisjećanja na bivše proslave Božića zamagljena proteklim godinama, koje svakoj pojavi i stvari daju patinu nostalgije, a znano je kako pod takvom naslagom sve izgleda ljepše. A moji Božići u danima djetinjstva, u onoj prohujalo socijalističko doba kada smo se pripremali za “odumiranje države, besklasno društvo i komunizam” imali su iz više razloga poseban čar. Ne samo što je slavljenje Božića nekada bilo i više od kršćanskog slavlja: bilo je prkosna ponosa i ljepote slaviti “nepoznat i nepostojeći blagdan” o kojem nisu pisale državne novine, niti emitirali radio i televizija. Rijeke ljudi iz inozemstva s “privremenog rada”, kako su ga nekada nazivali mediji – koji je kod većine, kao i kod mog oca, značio rad do mirovine – dolazile su po JRT-u na “novogodišnje” praznike, ustvari, proslaviti nakon krvavog rada u svojim obiteljima Božić. Danas se puno govori kako je u prošlom sustavu bilo “posla i kruha za sve”. Pitam se zašto je onda stotine tisuća ljudi, među kojima je bio i moj otac, odlazilo “trbuhom za kruhom u strane zemlje”. Vjerujte mi da većina to nikada ne bi učinila da nije bila primorana. Sjećam se kako nas je otac uvijek odvraćao od tuđine, o kojoj smo i mi sanjali, jer nam se Njemačka činila obećanom zemljom, govoreći kako je gorka i kako je najbolje ostati kod kuće, završiti škole i ne ići u tuđi svijet. A mi, gastarbajterska djeca, rasli samo bez očeva, praćeni zavišću svojih drugova na stranu odjeću, slatkiše i poklone kojima su naši roditelji htjeli opravdati tužnu činjenicu da umjesto da nas vode na utakmice i pecanja, liječe sivu večernju tugu nakon teškog rada, pivom, kuhanom govedinom i krčanjem iz radijskog uređaja kojim su lovili daleke “glase” iz domovine. Mogu li čokolada, Nikice ili Levisice zamijeniti očevo toplo krilo?
Ipak, nikada većina nas, gastarbajterske djece, svoje očeve nismo krivili što su krvavo radili i spavali u neljudskim uvjetima prljavih vagona i baraka da bi “dici bilo bolje”. Čak smo bili i ponosni jer naši starci rade “vani”, tamo gdje blješte izlozi i svjetla grada, gdje su prodavaonice pune novih ploča, ulice žive u ritmu rock & rolla, ljudi voze skupe automobile, gdje je sve bolje i ljepše, gdje snovi rastu na ulici i tako ih je lako dostići. Tako smo mislili sve dok ih po prvi puta ne bi posjetili u njihovim barakama i vidjeli tugu i samoću tuđine i udaljenosti od obitelji: tupu tugu koju osjećaš svake sekunde u skromnim sivim barakama gdje ljudi gotovo Šimićevski “jedu svoje tijelo” da bi se njihova djeca mogla školovati, odijevati, praviti važna u svom gradu, imati velike domove – katnice, velike svatove, velike automobile: “neka svi vide” i “kad već mi nismo mogli ni imali”…
A u toj tuzi razdvojenosti koja mi i danas miriše po pivu, rakiji, znoju i kuhanoj govedini, Božić je svijetlio kao udaljeni mirni svjetionik, kao mitsko mjesto svakogodišnjih ostvarenih snova, kada miris borova i razbacane slame, svijeća i tamjana, smijeha i radosti što lebdi preko stolova punih kruha, vina, lješnjaka, sreće… odzvanja mjestom što se zove DOM.
A ljepšeg spoja od doma i Božića, od tog u socijalizmu prešućivanog blagdana, nije moglo biti. A najljepše je bilo za Badnjak. Prepuna kuća veselja, običaji doneseni iz duvanjskih zaseoka oporih imena. Običaji brižno čuvani. Badnjaci, slama po cijeloj kući, lomljenje kruha, očev pozdrav: “Valjen Isus i Marija! Dobro vam došla Badnja večer” i naša nevina dječja šala kada odgovaramo gramatički pogrešnim jezikom svojih roditelja: “I s tebom zajedno.”
Iz slame se dižu priče, nečije tuđe mladosti, neki siromašni dani kada su se smijali prazni želuci i nasmijana lica, prepuna srca, kada se bilo sretno s jabukom i “par lišnjaka”. Sveto siromaštvo – baš kao ono Našeg Spasitelja što se rodio u skromnoj štalici jedne davne prosinačke noći kada su zvijezde sretno i zaljubljeno svjetlile na svog Tvorca što se utjelovio u Isusu Kristu.
Badnjak je bio jedini dan kada sam bježao iz škole, bez obzira na posljedice. Nisam mogao zamisliti lomljenje kruha, smijeh i veselje, “i s tebom zajedno” bez mene. Na Božić smo morali u školu, neki su profesori poput nas sjajili božićnim sjajem, a neki su nas cinično baš taj dan ispitivali jer je to “dan kao i svi drugi”, a “religija je opijum naroda”. Božić je valjda bio društveno zlo koje bi bilo najbolje iskorijeniti. Kada bi se to moglo i kada bi nam dozvolio Onaj koji se toga dana rodio da spasi sve ljude. I one koji Ga progone.
Poslije večere čekali smo ponoćku.
Dok sam bio pučkoškolac taj sam dan uvijek ministrirao u samostanskoj crkvi; nenavikao na dugo bdijenje borio se sa snom, uljuljkivan svečanim božićnim pjesmama kojima naš narod, kao malo koji, obiluje. A kasnije su nam dobre časne sestre davale skromne poklone čiji je sadržaj izblijedio iz mog sjećanja, ali nije radost primanja i miris suhih smokava i šljiva s dna vrećice. Tih dana su noći bile zaista “tihe”, odjeknula bi gdjekoja petarda, bačena u strahu od strogih milicajaca kojima nitko nije volio pasti u ruke ni zbog tako banalne stvari. Kako se komunizam raspadao, tako je sve jače odjekivalo po našim božićnim noćima jer mnogi ne razumiju da se pucnjavom ne slavi Božić. Da je Bog to želio naredio bi anđelima da grme kada se rodio Spasitelj, a ne da sipaju mir i “blagu svjetlost s visina”.
Kad sam se, kazano jezikom moga djeda i oca, “promomčio” više nisam čekao u roditeljskom domu odlazak na ponoćku. Izlazili smo u grad koji je bio prepun radosti, pa sam s prijateljima, iako smo kao sportaši uglavnom izbjegavali alkohol, znao pomalo popiti: štok-kola, votka-đus. Pa na ponoćku sa zvucima zvona u veliku gužvu na ulaznim vratima gdje je uvijek puno onih koji misle malo ostati na misi pa se vratiti opet u gradsko veselje. Ako se pomakneš s ulaza, mjesta je dovoljno, među vesela lica umiješaju se miris tamjana i veličajni zvuci orgulja i sretni glas biskupa Kosa, s onim njegovim posebnim “R” koji kazuje da se rodio Gospodin! A poslije mise čestitanja, posebno našim simpatijama: mnogo puta je to bila jedini način da poljubiš nečije sanjano lice. A onda ples do jutra, u gradskom disku, jer nitko tada nije imao automobile da bi išao izvan grada, niti ej to želio. U Đakovu je Božić uvijek imao poseban čar. Pred zoru lagane pjesme u disku, slatko Gjalskijevsko “dolce far niente” u dušama; sjećam se jedne: Wonderful life. “Obećanja blistava” sretnoj mladosti…
Kod kuće “narezano”; “suvo” i sir. Na “šporetu” u kuhinji koja je bila i dnevni boravak u jednom, kako je to tada bio običaj (gdje smo slušali glazbu i učili, gledali televiziju i čitali, maštali kako će se sestre udati ili brat oženiti da zaposjednemo njegovu sobu) čulo se kako klokoće kuhani kupus s mesom. Najveća blagodat za čovjeka iz siromašna kamenjara, odakle su i moj i doselili. Pitao u jednom vicu, ali punom istine, jedan pitalac Bosanca i Hercegovca koje je najbolje jelo na svijetu. Jedan je kazao kao iz topa: “Kupus i kuhano meso”. Drugi se jako rastužio i rekao: “Što ću ja sad, kad je on odabra sve šta valja!”
Opet veselje i priče, podiže se i usnuli otac, trlja oči, pidžami sjeda s nama i do jutra “evocira” uspomene iz mladosti: koliko se misa govorilo zaredom za Božić, što su cure poklanjale momcima, što momci curama, tko je mogao najsnažnije zapjevati…
A onda, umorni i sretno neispavani u školske klupe…
Koliko bi se dalo o Božiću pričati, ali se bojim da ne upadnem u patetiku.
Teško je, zapravo, o sretnim danima pisati bez fine patine, bez uljepšavanja. Danas, kada su prošla desetljeća pitam se: Jesu li stvarno bili tako lijepi? Je li stvarno okus suhih smokava nekada bio ljepši, a vatra tajnovitije pucketala u peći?
Ne znam.
A jednog dana vino bi se popilo, slama iznijela iz kuće, ukrasi spremili u ormare, svijeće izgorjele. Čarolija bi prošla. Prestali bi “Šlehtvetri” na njemačkim “bauštelama” i naši gastarbajterski očevi bi krenuli natrag u svoje Mijene, Štutgarte, Kelneve… Odlazili bi stariji za jedan Božić i tužniji za jednu tugu, otežanu svim onim dugim godinama što su se prostirale pred njima do “penzija” koju mnogi nisu dočekali izjedeni rakovima, bolestima, nesrećama na gradilištima i “autobanovima”… Do penzije koja im se u tuzi baraka činila kao jedan vječni Božić, veselje, pjesma – ako može ona “njijova – ganga”, pa makar ju toliki i ne drže za pjesmu već za kamenjarsko zavijanje, nalik vučjem.
Danas su uglavnom kod kuće, oni koji su preživjeli tuđinu. Tu su, ali mnogima nije “vječni Božić”. To život nikada nije bio niti će biti. Osim u snovima.
Na našim kolodvorima nema više rijeka gastarbajterskih autobusa koji nedjeljom puni tuge odlaze, a subotom se vraćaju puni pjesme, švercane robe, sreće, “gonjani” carinama i policijama, ljube svoje tek probuđene žene i snenu djecu koja prebiru po sadržaju torba bačenih u kut spavaće sobe…
Gdje su sada svi oni ljudi, gdje je njihova mladost, njihove šale, dobra djela, grijesi i propusti? Gdje je nestala radost? Gdje su skrenuli svi ti autobusi?
Život nije “vječni Božić” – vrijeme punog srca i punog stola, vrijeme kada mir rosi s visina. Jednoga dana će to postati, ali tko zna koliko će nas sjesti za vječni stol?
Kada Svevišnji bude sudio sigurno nam neće mrko pogledati na prohujale dane: nama – gastarbajterskoj djeci i našim gastarbajterskim očevima – koji smo živjeli za najljepši blagdan, makar je on bio prešućen i zabranjen, ali toliko lijep, toliko toliko divan, da duša mora zaboljeti kada ga se prisjeti.
Mirko Ćurić
Objavljeno u božićnom broju Đakovačkog glasnika 1999.
Foto: Ilustracija
