Posjeti novim kućama na obali Buškoga jezera podno Kamešnice – kraja koji neodoljivo podsjeća na biblijsko Galilejsko more – te susret s obitelji nastanjenom u jednoj od njih, potaknuli su me da zapišem nekoliko riječi o svome župljaninu Hrvoju Mihaljeviću. Riječ je o akademski obrazovanom primijenjenom umjetniku, slikaru, kiparu i dizajneru, ujedno graditelju kamene kuće koja je sama po sebi svojevrsna galerija njegovih djela. Njegov bogati opus broji više od 1000 evidentiranih slika te niz sakralnih i dizajnerskih ostvarenja.
Životni put između Slavonije i rodnoga Livna. Hrvoje Mihaljević rođen je 1958. godine u Zagoričanima pokraj Livna, a obrazovanje je stekao u Školi primijenjenih umjetnosti. Kao slobodni umjetnik najveći je dio radnoga vijeka proveo u Slavoniji i Baranji, osobito u Belom Manastiru, no rodni mu je kraj ostao trajno nadahnuće i utočište. Uz veliku potporu svoje vrijedne supruge, na obali Buškoga jezera vlastitim je rukama podigao kamenu kuću oplemenjenu odabranim umjetninama. Taj dom stoji kao otvoren poziv na susret, razgovor i divljenje ljepoti stvorenoga svijeta.
Slikarski opus i sakralno kiparstvo. Tijekom karijere ostvario je 16 samostalnih izložbi, a više od 1000 njegovih slika krasi brojne ustanove i privatne zbirke diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Uz slikarstvo, snažan je trag ostavio u sakralnom kiparstvu. Spomenimo ovdje dva kipa, čiji nas likovi mogu nadahnuti za vlastiti ostvaraj života i svojih životnih djela.
– Kip sv. Leopolda Bogdana Mandića. Izrađen u prirodnoj veličini, ovaj kip krasi podružnu crkvu u njegovim rodnim Zagoričanima, i to u župi livanjskog kraja u Vidošima. Skladna arhitektura crkve u rodnom k/raju i lik sveca, zagledanog jedino u nebo, snažno usmjeruju pogled vjernika samo prema vječnosti.
– Kip Gospe Lurdske. Izrađen od hrastovine gotovo u prirodnoj veličini, kip je blagoslovljen 2. svibnja 2004. u crkvi sv. Martina u Belom Manastiru, nakon čega su ga mladi i prvopričesnici u svečanoj procesiji prenijeli u špilju ispred crkve.
Dizajn i promocija baštine. Svoju je svestranost Mihaljević potvrdio u grafičkom, industrijskom i arhitektonskom dizajnu, spajajući estetiku i funkcionalnost. Posebno se istaknuo izradom matrica za četrdeset autorskih baranjskih suvenira s motivima sv. Martina, tradicijskih kuća s trijemovima, zatim topoljske crkve te biljnoga i životinjskoga svijeta Parka prirode Kopački rit – Božjeg bisera čija se ljepota trajno urezuje u sjećanje svakoga tko njime kroči. Kad sam bio na Kopačkom ritu saznao sam da taj naslov u doslovnom prijevodu s povijesno-jezične podloge znači „Kopačevska močvarna livada“. U to vrijeme vodio je i obavljao mnoge karitativne i druge poslove don Vjekoslav Kanić, te je u suradnji s njime i naš umjetnik Hrvoje priredio 10 likovnih kolonija a prilozi prikupljeni tim povodom bili su namijenjeni za obnovu porušene crkve u Belom Manastiru.
Pedagoški rad s mladima. Posebnu vrijednost ima njegov rad s mladim naraštajima, koji je započeo u siječnju 2008. godine vodeći likovne radionice u Drugoj srednjoj školi u Belom Manastiru. Učenike je podučavao crtanju, slikanju te modeliranju u glini i gipsu u kombinaciji s kožom i staklom, ističući važnost praktičnoga rada kojim ljepota preko oka dopire do uma i srca. Bila bi velika radost kada bi njegovo znanje i iskustvo sada prepoznala i iskoristila i mladost iz kraja oko Buškoga jezera kao i iz cijeloga duvanjskog kraja. U Caritasovu centru Belog Manastira uz pokroviteljstvo Đakovačko-srijemske biskupije i mjesnih dobrotvora učio je i vježbao djecu i odrasle likovnom i drugom umjetničkom stvaralaštvu kroz 5 godina.
Pogled u ljepotu stvorenoga. Gledanje i divljenje nezasitni su ljudski čini. Ivo Andrić u eseju Lica zapisao je kako se zvjezdanoga neba i ljudskoga lica čovjek nikada neće moći nagledati, dok je Immanuel Kant u Kritici praktičnoga uma istaknuo kako dušu uvijek novim divljenjem ispunjavaju zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama. Upravo takav sklad nebeskog nadahnuća i ljudskoga rada zrači iz kuće i umjetničkih djela Hrvoja Mihaljevića, koji je svoje darove nesebično podijelio s drugima.
Don Ilija Drmić / Tomislavcity
Fotografije: don Marin Barišić, župnik u Aržanu


















