Čovjek polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak, donosi evanđelist Matej Isusovu prispodobu o talentima. Tu je govor o povjerenju prema svakom čovjeku i o povjerenju koje je u temelju kraljevstva nebeskoga. Božje se povjerenje očituje odmah na početku stvaranja. Bog povjerava čovjeku zemlju i cijeli svemir, donosi knjiga Postanka: Napunite zemlju i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima. U obitelji se ne može živjeti bez povjerenja. Muž ima povjerenja u svoju ženu: Muževljevo se srce uzda u nju, i blagom neće oskudijevati, donosi knjiga Mudrih izreka. A sveti Pavao piše kršćanima u Solunu da imaju povjerenja u Kristov konačni dolazak: Ne pripadamo noći niti tami, prema tome, ne spavajmo kao ostali, već bdijmo i budimo trijezni! Krist nam je prokrčio put do Oca nebeskoga, kako navodi poslanica Efežanima: U njemu imamo pouzdanje i slobodan pristup k Bogu puni povjerenja po vjeri u Krista. Čovjek jest dijete Božje ljubavi, ali je nedovršen čovjek i stvorenje uvijek u razvoju. Treba izgrađivati svoju osobnost i nikad ne stati. Treba ići naprijed i usavršavati se. Razvoj čovjeka traje i nakon punoljetnosti. Opaža se da svako živo biće – svaka životinja, kad dolazi do zrelosti, došla je do punine razvoja. Jedino je čovjek onaj koji uvijek mora razmišljati, planirati, ostvarivati, napredovati, stvarati. Po planiranju i stvaranju čovjek je sličan Bogu. Ali čovjek zna biti nezahvalan i zaboraviti svoju dužnost. Ne obazire se na Boga i ljude oko sebe. Izgubi pouzdanje u Boga i ne pomaže ljudima. Ne ispuni svoju odgovornost prema darovima, koje mu je Bog povjerio.

Svakome prema njegovoj sposobnosti, dijeli Bog svoje talente čovjeku, piše sv. Matej. Odgovornost treba ispuniti. Povjereni darovi su mogućnosti koje treba izgraditi i izraditi. Čovjek zna biti i neodgovoran prema sebi, prema drugima, a i prema Bogu. Ostavi darove neostvarene. Zapusti obrađivanje i istraživanje zemlje. Prepusti se lijenosti. Svima je jasna narodna misao: Tko ne sije i ne žanje. Tko ne radi s Božjim talentima, ne može ni imati. Talenti su svima darovani – nekome više nekome manje, kao po ovoj evanđeoskoj prispodobi. Gospodar imanja je dobri Bog i svima dijeli svoje darove. Netko je sposoban za liječnika, drugi za učitelja, jedan za poduzetnika, a drugi za vozača. Neostvareni darovi optužuju. Vrijednost talenta u Isusovo vrijeme bijaše oko 6000 dukata. Jednome dade pet talenata, tj. 30 000 dukata, drugome dva talenta ili 12 000 dukata i trećemu dade jedan talent ili 6000 dukata. Veliko je to bogatstvo. Danas svi razumiju, ako se s novcem ne radi, on propada. Ako ga nigdje ne ulažeš, samo gubiš. Treba u banci oročiti da dobiješ bar kamate. Strah i lijenost znaju navesti čovjeka na grijeh propusta. Što se dogodilo s onim koji je dobio jedan talent. Zakopao ga i nije radio ništa. Često ne učinimo ni ono što smo mogli učiniti. Feuerbach, Marx i Engels su prigovarali kršćanima da su zapustili zemlju i samo gledaju u nebo. Vođe protestanata u Švicarskoj Zwingli i Calvin u 16. stoljeću su u svakoj propovijedi gorljivo govorili o radu i marljivosti u siromašnoj Švicarskoj. Danas je to postala država s najvišim standardom u Europi. A kršćanima je pravilo evanđelje, kako piše sv. Matej: Svakomu tko ima dat će se još pa će obilovati, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. Što je čovjek učinio i ostvario, a što je propustio ostvariti? Je li tajna ljudske sreće i  zadovoljstva misliti samo na sebe u svom uspjehu i zaradi ili se radovati s drugima zajedno?

Doista onomu koji ima još će se dati, zaključuje Isus prispodobu o talentima pred učenicima, svjedoči sv. Matej. Propustiti učiniti, a mogao si učiniti, to je teški grijeh. Puno toga se propusti i ne učini. Čovjek ne obraća pozornost da je propustio nešto učiniti, a mogao je. Na početku svete mise kaju se vjernici za svoje grijehe: Što sagriješih mišlju, riječju, djelom i propustom. Dobro se sjetiti one priče o posljednjem mjestu u paklu, koju donosi Calderone u: S tim sreća udara u korijene. Pakao bijaše potpuno pun, a još je ljudi stajalo u redu pred njim. Najposlije je Lucifer morao izići da bi prepustio to posljednje mjesto u paklu za onoga tko je najgrješniji. Slušao je đavao jednoga po jednoga da bi čuo njihove grijehe i procijenio kome će dati to mjesto. Najposlije je došao do čovjeka koji je bio za sebe i sam sa sobom. Pitao ga đavao: Što si učinio? – Ništa, odgovorio je i nastavio da je on u redu i da je ovdje, valjda, iz pogrešne procjene. Reče mu đavao: Ali mora da si nešto učinio? – Ništa, odgovori on. Gledao sam kako ljudi zlostavljaju druge ljude, ali nikad nisam u tome sudjelovao. Opažao sam nepravdu, glad, ropstvo, tlačenje, u svemu sam podalje bio i promatrao, ali se nisam miješao, niti prstom maknuo. – Apsolutno ništa, pita đavao, ne vjerujući. – Ne, ne nisam ništa učinio. – Ovamo, sine moj, tebi pripada ovo zadnje mjesto u paklu. Ništa ne učiniti i sve propustiti, a mogao si, velika je odgovornost i pronevjera Božjega povjerenja. Bog je povjerio čovjeku puno darova. Čovjek je stvorenje koje treba položiti račun pred Bogom. Jesu li vjernici spremni? Bdijmo i trijezni budimo, upozorava poslanica Solunjanima, jer u čas i kad ne misle, Sin Čovječji dolazi, dolazi provjeriti ljudsku odgovornost i vjernost.

 

Fra Ante Pranjić Pilipović