Odgovor na pitanje: „Čiji je Bobovac“, drži fra Robert, jednostavan je: on je ponajprije baština katolika koji se danas nacionalno opredjeljuju kao Hrvati. No, on je, dodaje, zapravo baština svih onih koji vole ovu zemlju i koji njezine temelje ne žele zamišljati na paradoksalnim i logički nemogućim temeljima.
Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik
Fra Robert Jolić, član Hercegovačke franjevačke provincije, rođen je u Tomislavgradu 14. travnja 1967. Završio je gimnaziju u Visokom kod franjevaca, bogoslovni studij u Sarajevu, Zagrebu i Grazu. Doktorirao je hrvatsku povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u veljači 2009.
Aktualni je gvardijan u Konjicu te arhivar Hercegovačke franjevačke provincije. Urednik je znanstvenog časopisa Hercegovina franciscana. Objavio je brojne povijesne studije, kao i novinske članke, organizirao i sudjelovao na mnogim znanstvenim simpozijima.
Uz dan smrti bosanske kraljice Katarine Kosače – Kotromanić, evo više od dva desetljeća, održava se na starom bosanskom kraljevskom gradu Bobovcu Molitva za domovinu. Isto toliko zapravo traje i prijepor. Jasno, nesuglasje poput kroničnoga bošnjačko-hrvatskog glede povijesti, naš je specijalitet. Kako, poštovani fra Roberte, Vi, kao povjesničar, gledate na tu – pomalo i! – iritantnu okolnost?
Prije svega moram reći da premalo pratim dnevna događanja – jer za to jednostavno nemam vremena, pa ću na pitanja pokušati odgovoriti kao povjesničar, a ne kao politički analitičar. Osobno ne vidim ništa sporno u Molitvi za domovini na Bobovcu. Jer to je molitva za domovinu Bosnu i Hercegovinu! Upravo stoga izgleda potpuno čudno da oni koji se zaklinju u državu Bosnu i Hercegovinu imaju nešto protiv toga! Štoviše, držim da bi i Bošnjaci trebali imati na Bobovcu molitvu za domovinu Bosnu i Hercegovinu jer stalno o njoj pričaju i u nju se zaklinju.
Doduše, malo je to nezgodno onima koji se u isto vrijeme zaklinju u Osmansko Carstvo koje je uništilo isto to Bosansko Kraljevstvo u drugoj polovici 15. stoljeća, a sultan Osvajač posljednjem bosanskom kralju na prijevaru dao odsjeći glavu… Budući da je u ovoj zemlji toliko nelogičnosti i prijepora, čini se da je i ovaj prijepor nemoguće izbjeći, štoviše on na svoj perverzni način izgleda „logično“.
Može li se, usred ozračja o komu govorimo, postaviti – i odgovoriti – na, makar na prvi pogled, jednostavno pitanje: Čija je baština Bobovac? Ili je pak nevažno to utvrđivati… u ovakvoj Bosni i Hercegovini u kojoj ionako, osobito u godinama izbora, tinjaju razne vatre?
Bobovac je baština svih onih koji podržavaju državu Bosnu i Hercegovinu. Barem je to jasno. Ipak je Bobovac ponajprije baština katolika – jer svi su bosanski kraljevi bili katolici, o čemu nedvojbeno svjedoče izvorni povijesni dokumenti. A to je mjesto bilo drevno sijelo bosanskih vladara – banova i kraljeva. Ovdje bih se dakako želio osvrnuti na nevjerojatnu priču o tome da su današnji muslimani potomci „bogumila“, štoviše o tome kako su ti „bogumili“ jedva čekali da prijeđu s kršćanstva na islam!? Ponajprije, oni nisu bili bogumili, nego se u vlastitim izvorima redovito nazivaju bosanskim krstjanima. A to „krstjani“ zapravo znači kršćani! Pa ako su – kako podučava suvremeni muslimanski narativ u Bosni i Hercegovini – današnji bosanski muslimani nastali od islamiziranih krstjana, oni su potomci – kršćana!
No, to je samo jedna u nizu zabluda suvremenih Bošnjaka, kao i narativ da su oni sljednici „dobrih Bošnjana“ iz srednjega vijeka, pa tako i (jedini) baštinici ove zemlje. Ovdje ću samo kao primjer navesti slučaj Konjica. Naime, prema prvome osmanskom defteru iz 1469., na današnjem konjičkom području (u nahijama bosanska Neretva, hercegovačke Neretva, Kom i Zagorje) živjelo je 1 860 kršćanskih obitelji i 428 samaca te samo jedna muslimanska obitelj. Od toga je broja na istome prostoru bilo samo 35 krstjanskih obitelji! (dr. Jusuf Mulić, Konjic i njegova okolina u vrijeme osmanske vladavine, Konjic, 2001., str. 197-198, 129). A ako je tako bilo u okolici Konjica, za koju se nerijetko navodi da je bila „jedan od najjačih centara Bosanske crkve“, onda je jasno da je prilikom osmanskog osvajanja Bosne i Hercegovine broj krstjanskih obitelji bio neznatan. Sve ostalo su bili katolici jer su pravoslavni na to područje došli tek s osmanskim osvajanjem zemlje.
Dakle, odgovor na pitanje: „Čiji je Bobovac“ je jednostavan: on je ponajprije baština katolika koji se danas nacionalno opredjeljuju kao Hrvati. No, on je zapravo baština svih onih koji vole ovu zemlju i koji njezine temelje ne žele zamišljati na paradoksalnim i logički nemogućim temeljima.
Moguće je (možda?) da je jedan od razloga za rečeni prijepor i to što su taj dio povijesti zloporabljivali političari, ali povjesničari koji nerijetko svoje teze usklađuju s interesima političkih elita?
Rekoh već da je ozbiljna povijesna istraživanja nemoguće temeljiti na nelogičnim postavkama, a pogotovo povijest nikada ne smije postati službenicom politike. Povijesna istraživanja ne smije se usklađivati s bilo kakvim interesima, bilo koje vrste. Bojim se, nažalost, da je znatan dio suvremenih bošnjačkih povjesničara svoje tekstove podredio „višem“ cilju, a to je stvaranje nove nacije – Bošnjaka. Dakako da je stvaranje te nove nacije sasvim legitiman proces, ali nema doista nikakve potrebe davati mu „znanstvene“ temelje koji, ne samo da nemaju veze s povijesnom stvarnošću, nego nerijetko ni sa zdravom logikom.
Netko može smatrati da je osmansko osvajanje Bosanskog Kraljevstva bilo nešto pozitivno, štoviše nešto najbolje što se moglo dogoditi toj zemlji koja je bila samostalno kraljevstvo sve do tada. No, posve je nemoguće zamisliti da je to bilo nešto pozitivno onima koji su u toj zemlji živjeli u vrijeme tih osvajanja – a to su u daleko najvećoj mjeri predci i današnjih bosanskohercegovačkih muslimana. Možemo samo zamisliti kako su bile „radosne“ majke kojima su Turci otimali djecu iz naručja, trpali ih u sepete i na konjskim leđima prevozili u Carigrad te ih tamo pretvarali u janjičare – zagrižene neprijatelje kršćanstva i osvajače dotad neosvojenih kršćanskih zemalja.
Možemo samo zamisliti kako su „radosni“ bili oni kršćani, na čelu sa svojim duhovnicima franjevcima, kojima su turske čete rušile stotine samostana i crkava te brojne od njih ubijali, neke i na najsurovije načine. Tako su stradale i crkve na Bobovcu, kao i sami kralj kojemu su na prijevaru odrubili glavu. K tome, i nakon 400 godina osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini nije bilo ni jedne jedine suvremene ceste, da o željeznici i ne govorim, ni jedne tvornice, ni jedne pučke škole, o fakultetima da i ne govorim – u vrijeme dok je zapadni, kršćanski svijet napredovao nevjerojatno velikim koracima. Ja doista ne vidim u čemu bi se sastojalo to blagostanje života pod stoljetnom osmanskom vladavinom koja se svodila na ponižavanje i nerijetko uništavanje slabijega, a to je bila kršćanska raja, i u kome se život vratio na pretpovijesne postavke, u gotovo svakom pogledu. O tome se stotine, tisuće dokaza može lako pronaći u ljetopisima bosanskih franjevaca, ili pak u Fojničkoj regesti i u brojnim drugim izvještajima.
..
Ostala je – nažalost! – upamćena i Cerićeva eskapada od prije nekoliko godina, po kojoj Bobovac pripada samo jednom vlasniku, a to je, veli nonšalantno, Bosna i njezini autohtoni Bošnjaci – Bosanci različitih vjera…
Ja doista ne pratim izjave Mustafe Cerića i ne znam što on misli i zašto to govori. Činjenica je da danas u Bosni i Hercegovini ne žive Bošnjaci – Bosanci različitih vjera (kako to neodoljivo podsjeća na srpsku mitomaniju o Srbima „triju vera“!), nego žive Srbi, Hrvati i Bošnjaci, kao i pripadnici nekih nacionalnih manjina. Takve izjave i takav politički stav samo pokazuju nezrelost onih koji ih zastupaju i dalje urušavaju ovu zemlju koja ionako stoji na klimavim nogama. Nikada mi nije bilo jasno kako ljudi ne uviđaju da takvim izjavama i stavovima, na bilo kojoj razini: političkoj, nacionalnoj, vjerskoj, ako hoćete i dobrosusjedskoj, čine neprocjenjivu štetu upravo onoj državi, zemlji u koju se neprekidno zaklinju.
Nekada se ne mogu oteti dojmu da dio muslimansko-bošnjačke elite još uvijek mašta o povratku u vrijeme osmanske vladavine, kako bi oni opet vladali, a kršćani opet bili raja, kao što je to bilo stoljećima. Biranje Hrvatima njihovih predstavnika u Predsjedništvo ili Dom naroda očigledni su pokazatelji takvih nakana. Ali, s druge strane, potpuno je jasno da kršćanima – pravoslavnima i katolicima, danas pripadnicima po Ustavu BiH konstitutivnih naroda Srba i Hrvata – nije ni na kraj pameti opet postati roblje i dopustiti da nad njima vladaju drugi.
Gotovo je, uz ino što smo već kazali, evidentna bošnjačka potreba srednjovjekovnu Bosnu predstaviti kao gotovo isključivo bošnjačku prethodnicu što, dakako, nije ozbiljna povijest, nego ideološka konstrukcija. Primjerice, jedan politički analitičar – Damir Omerbegović drži kako tu nije riječ ni o kakvoj ljubavi prema bošnjačkoj (ni bosanskoj) povijesti, nego o njezinu bezobraznu prisvajanju. Slažete li se?
O tome sam već govorio. Ova zemlja pripada njezinim konstitutivnim narodima: Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Ili će biti tako ili je uopće neće biti. Svi oni koji je zamišljaju kao zemlju samo jednoga od tih triju naroda, čine – svjesno ili nesvjesno – štetu toj državi. I ništa u tome pogledu neće izmijeniti izmišljanje povijesti.
Za ozbiljne povjesničare riječ je samo o smiješnim konstruktima, a za one koji takve konstrukcije slušaju samo na razini političkoga konstrukta, dakle u javnim medijima i izjavama nerijetko poluškolovanih političara, takve izjave mogu samo potaknuti na mržnju prema onima koji ih iznose. Srednjovjekovna Bosna i Hercegovina, kao što rekoh, najmanje može biti prethodnica onih koji slave one koji su je uništili, koji se, dakle, diče sultanom koji je uništio tu srednjovjekovnu samostalnu državu.
Jasno, relevantnost društvenih mreža vrlo je, u najmanju ruku, upitna. Ipak, bilježimo i povremene bljeskove. Tako jedan „komentator“ veli: „U Sarajevu podižu spomenik ‘njihovu kralju’ Stjepanu Tvrtku Kotromaniću koji se borio protiv Turaka, a onda u Sanskom Mostu podižu spomenik Osmanlijama koji su ih ‘oslobodili’ od Tvrtka.“ Zanimljivo opažanje… poglavito dodamo li kako je ovih dana Tvrtko usred Sarajeva osvanuo u dresu lokalnoga nogometnog kluba.
Da, to je samo još jedan od vanjskih pokazatelja tolike nelogičnosti u procesu stvaranja nove nacije koja se odnedavno naziva bošnjačkom. Ona se ne može stvarati na lažima i besmislicama kakve su te koje ste upravo naveli. Sjećam se slučaja kad je gradonačelnik Tuzle dao na nekoj zgradi ispisati velikim bosaničkim slovima Povelju bana Kulina – ali je pritom izostavio prvi dio, a to je zaziv Presvetoga Trojstva: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ To je obično krivotvorenje povijesti! Jer ne možete vi sakatiti neki zapis, povijesno vrelo, samo da biste dokazali neku svoju unaprijed zadanu tezu. To je nedopustivo. Ban Kulin je bio kršćanin – i to neće zanijekati neki natpis na nekoj zgradi, ali će pokazati kakvu državu zamišljaju oni koji takve natpise postavljaju na javne zgrade.
Kao što rekoh, nepobitna je istina da su svi bosanski kraljevi bili katolici i da je njihovu državu uništio osmanski sultan i njegova vojska. I to dvoje se nikada ne može spojiti u jedno, jer jedno automatski isključuje drugo. Kralj Tvrtko bio je odličan borac protiv turskih nadiranja u naše krajeve i u tome imao i velikih uspjeha, ali je nažalost nakon njega nesloga bosanskih i humskih (hercegovačkih) velikaša omogućila relativno lako osvajanje zemlje – što je sažeto u onoj poznatoj kratkoj rečenici: „Bosna šaptom pade!“ Ponavljam, danas se u isto vrijeme pozivati na srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo i na sultana koji je uništio to isto kraljevstvo nije samo nelogičnost, nego graniči i s mentalnom bolešću.
Bilo je, doduše, i hrvatskih političara koji su se znali zaigrati pa su tako na Bobovcu klicali: „… Okupili smo se na hrvatskom kraljevskom gradu Bobovcu da molimo za Domovinu i za sve narode koji žive u njoj.“ Opet (deplasirano) svojatanje…
Bobovac je bio jedno od središta bosanskih kraljeva, pa bi bilo poželjno spominjati ga upravo u tome kontekstu. Daleko bi nas odvelo razlaganje povijesnog etniciteta i suvremenog nacionaliteta, pa valja reći da je riječ o bosanskom srednjovjekovnom gradu u kome su svoje sjedište imali bosanski kraljevi.
I, kad smo kod svojatanja, prisjetimo se kako je prije više od desetljeća Ivan Lovrenović primijetio kako je kraljica majka Katarina dugo živjela samo u pučkoj uspomeni kao „naša kraljica“ među ženama Kraljeve Sutjeske i okolice u običaju rušenja. Može li se uopće postavljati (i) pitanje: Čija je Katarina?
Istina je da je kraljica Katarina živjela u pučkoj uspomeni, ali ne bih rekao „samo“ među ženama Kraljeve Sutjeske. Ona je kao franjevačka trećoredica živjela i u franjevačkoj uspomeni, a pokopana je u Rimu upravo u franjevačkoj crkvi Ara coeli. K tomu se o njoj spomen može pronaći i u povijesnim spisima. No, rekao bih ovdje nešto važnije, i to u kontekstu suvremene „oporuke“ Alije Izetbegovića koji je Bosnu (i Hercegovinu) oporučno ostavio Tayyipu Erdoganu, predsjedniku suvremene Turske. Četiristo i više godina prije toga kraljica je Katarina istu tu zemlju oporučno ostavila Papi ukoliko se njezina (zarobljena!) djeca ne povrate na katoličku vjeru.
Dakako da Papa neće osvajati Bosnu i Hercegovinu zbog te oporučne želje posljednje bosanske kraljice koja je bila uvjerena katolkinja. Ali se čovjek pita – tko je to Alija Izetbegović i tko je njemu dao pravo zemlju oporučno ostavljati bilo kome?! To je ta zabluda po kojoj ova zemlja pripada isključivo muslimanima (Bošnjacima), pa eto oni s njom mogu raditi što hoće! No, druga dva konstitutivna naroda, Hrvati i Srbi, ni najmanje se ne slažu s takvom idejom, a pogotovo s Alijinom nakanom da je preda u baštinu, nasljedstvo „novome turskom sultanu“ Erdoganu. Oni sa sultanima kroz četiri stoljeća imaju ružna iskustva i ne žele imati više nikada takve gospodare, niti njihovu zemlju itko oporučno može ostavljati bilo kome.
Na kraju, poštovani fra Roberte, Bobovac uistinu ima sve povijesne predispozicije postati mjestom gdje će mladi slušati i učiti o Bosanskoj Državi. Na, dakle, samom izvoru. Zašto onda nije k tomu tako? Sarajevski povjesničar Husnija Kamberović, primjerice, jednom je prigodom u Katoličkom tjedniku svjedočio kako je ključni razlog etnizacija toga povijesnoga mjesta, kao što je, veli, tijekom 1990-ih to već urađeno s ljiljanom koji je bio grb Kotromanića. Dijelite li to njegovo mišljenje?
Kolegu Kamberovića dobro poznajem i sudjelovali smo zajedno na nekoliko znanstvenih simpozija. S njim bih se načelno mogao složiti. Istina je dakako da je ljiljan grb bosanskih vladara prije dolaska Turaka, kao što je istina da su ga oni preuzeli od francuskih kraljeva. Apsurdno je da je taj heraldički znak postao odbojan Hrvatima i Srbima zbog posljednjeg rata – ali to je nerijetka povijesna pojava.
Slažem se da bi upravo Bobovac mogao postati mjestom gdje bi djeca učila o staroj povijesti svoje domovine. Dakako, pod uvjetom da se ta povijest ne krivotvori, a pogotovo da ne počiva na klimavim, nerijetko smiješnim i besmislenim postavkama.
