Danas, u srijedu, 16. rujna, navršava se prva godišnjica smrti generala zbora Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane Ante Zorislava Rose, jednog od najzaslužnijih hrvatskih časnika za stvaranje države Hrvatske i obrane Hrvata u BiH.
General Roso preminuo je prošle godine u obiteljskom krugu u 74. godini života u francuskom gradu Port la Nouvelle, gradu iz kojeg se odazvao pozivu za obranu Hrvatske i gradu u kojem je i njegovo posljednje počivalište.
Rođen je 25. travnja 1952. u Vladislavcima, nedaleko od Osijeka. Iako osobno nije volio regionalne podjele Hrvata, smatrao se Slavoncem i Osječaninom jer je u tom gradu živo do svoje 22. godine kada je napustio bivšu državu i otišao u emigraciju, najprije u Njemačku a zatim u Francusku, u koju je od 1974. godine služio u Legiji stranaca.
Kada je započela srpsko-crnogorska agresija na Hrvatsku, vraća se iz Legije stranaca i pristupa Hrvatskoj vojsci. Bio je prvi zapovjednik bojne “Zrinski”, prve specijalne postrojbe Hrvatske vojske, prvi general zbora Hrvatske vojske i zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a). Utemeljitelj je i bojne “Knez Branimir”, prve profesionalne postrojbe HVO-a koja je kasnije prerasla u 1. gardijsku brigadu Ante Bruno Bušić, piše Stipe Puđa za Fenix-Magazin.de.
Svojim vojnicima prenosio je znanja i dijelio iskustva stečena u Legiji stranaca. Poznata je njegova izjava u prvom obraćanju budućim pripadnicima bojne Zrinski: Oni koji nisu spremni poginuti za Hrvatsku, umoljavam da napuste dvoranu!
Zapovijedao je brojnim operacijama HV i HVO-a tijekom Domovinskog rata. General Ante Roso je zajedno s generalom Antom Gotovinom odigrao ključnu ulogu u obrani Livna u travnju 1992. godine. Zaustavljajući srpske snage na crti obrane Donji Rujani – Čelebić u Livanjskom polju, koje su prijetile prodorom prema Splitu i Makarskoj, general Roso je zadao težak strateški poraz pripadnicima tzv. JNA i paravojnih srpskih postrojbi koje su predvodili general Ratko Mladić i pukovnik Slavko Lisica.
Drugi vojni poraz srpskom generalu Mladiću, general Ante Roso je zadao u siječnju 1993. godine u VRO Maslenica koja je označila prekretnicu u Domovinskom ratu. Manje je poznato kako je kao izvršni zapovjednik VRO Maslenica general Ante Roso sa svojim vojnicima išao na prvu crtu bojišnice i osobno, jer drugi za to još nisu bili osposobljeni, iz protuoklopnog sistema MILAN pucao i uništio agresorski bunker u Babindubu. Prema kasnijem priznanju potpisniku ovih redaka, general Roso je dva sistema MILAN tada dobio od francuskih kolega iz Legije stranaca.
Nakon sve težeg stanja na Herceg-bosanskom bojištu, general Roso u studenom 1993. preuzima zapovjedništvo nad Glavnim stožerom HVO-a od generala Slobodana Praljka. Odmah uvodi strožu disciplinu, zaustavlja napredovanje Armije BiH i HVO ne gubi nijednu bitku do kraja rata. To primorava Aliju Izetbegovića na pregovore te u ožujku 1994. dolazi do potpisivanje Vašingtonskog sporazuma i zaustavljanju sukoba Armije RBiH i HVO-a.
Nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, predsjednik dr. Franjo Tuđman šalje generala Rosu u Sarajevo gdje, zajedno s bošnjačkim generalom Fikretom Muslimovićem, preuzima vodstvo Združenog stožera HVO-a i Armije RBiH s ciljem koordinacije zajedničkih vojnih operacija protiv srpskih snaga u BiH. Zbog bošnjačkih opstrukcija i pokušaja dvaju atentata na generala Rosu, taj stožer nikada nije zaživio onako kako je bilo zamišljeno.
Po povratku u Zagreb, general Roso nije postao načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, što mu je i nakon VRO Maslenica te uspjeha s HVO-om, dva puta obećao predsjednik Tuđman. Unatoč Tuđmanovoj želji, oba puta je to „srušeno iz proceduralnih razloga“ jer „general Roso nije imao završenu vojnu akademiju“. U listopadu 1996. godine, general Roso je imenovan prvim ravnateljem Hrvatskog vojnog muzeja. Tu dužnost obnaša do srpnja 1997. godine kada samoinicijativno podnosi ostavku predsjedniku Tuđmanu i predaje mu je napisanu nalivperom na papiru. Bila je to reakcija na njegova uzaludna upozoravanja o nestajanju i neselektivnom spaljivanju dokumentacije iz Domovinskog rata te kriminalu u državnom sustavu. Iako ga je predsjednik Tuđman nastojao odgovoriti od ostavke, general Roso je ostao odlučan i predsjednik Tuđman je nerado potpisao umirovljenje generala kojeg je iznimno cijenio i na kojeg, prema Rosinim riječima, nikada nije podigao glas.
General zbora Ante Roso bio je u pravom smislu vojnik i zasigurno jedan od najistaknutijih hrvatskih časnika iz Domovinskog rata za kojeg nije vezana nijedna nepravilnost ili i najmanji zločin. Hrvati srednje Bosne mu posebice trebaju biti zahvalni jer se odlučno suprotstavio predaji tih područja, s tvornicom Vitezita, u bošnjačke ruke.
Za osobite zasluge stečene u Domovinskom ratu predsjednik Tuđman odlikovao je generala zbora Antu Rosu Redom hrvatskog trolista, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom bana Jelačića i Redom kneza Domagoja s ogrlicom, kao i Medaljom za iznimne pothvate. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala je generala Antu Rosu odličjem Reda kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, a predsjednik Milanović posmrtno ga je odlikovao Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom.
Na prvu godišnjicu smrti hrvatskog generala u Francusku su otputovali pripadnici Specijalnih postrojbi Viribus Unitis, suradnici i generalovi prijatelji: Anđelko Đerek, Mara Rimac Jukić, Dalibor Čović, Vitomir Ćavar, Nediljko Kadija, Anđelko Gelo, Stipe Puđa, generalov brat Jure Roso te Pavle Marković i pater Ivan Ike Mandurić. U Francuskoj će im se pridružiti generalov brat Ivan Roso, Boris Barać iz bivše emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Francuske te najbliži generalovi prijatelji iz Legije časti.
Fenix-Magazin.de
