Borba za plaćanje računa uz uzvik “Neka, ja ću!” u hercegovačkim kafićima nije stvar novca, nego odraz časti i bliskosti. Komunikacijski stručnjak Božo Skoko objašnjava zašto je taj autentični stil života i opuštenog ispijanja kave zreo za brendiranje.
O tom fenomenu te potencijalu brendiranja hercegovačkog stila života za Večernji list govorio je komunikacijski stručnjak prof. dr. sc. Božo Skoko.
Dokaz bliskosti i logika časti
Profesor Skoko ističe kako je plaćanje pića na Zapadu čista transakcija individualaca, dok je na Mediteranu i Balkanu riječ o gesti gostoljubivosti i statusa.
Tko plaća, neizravno poručuje: “Ti si mi važan, želim te počastiti.”
Odbijanje ili inzistiranje na dijeljenju računa lako se može pročitati kao poruka da nekoga ne smatraš dovoljno bliskim.
Ne radi se tu o nekoliko maraka, nego o časti i tome tko će ispasti “široke ruke”. Ova je osobina u Hercegovini posebno izražena i tvrdoglava, objašnjava Skoko.
Dodaje kako je hercegovački mentalitet oblikovan teškim uvjetima, kamenom, sušom, siromaštvom i iseljavanjem, u kojima je reputacija bila najvrjedniji kapital.
Biti poznat kao škrtac znači gubiti status. Zato se ljudi bore oko računa i u teškim vremenima, jer gubitak ugleda boli više od gubitka novca.
To je logika časti, a ne računovodstva. Tako se stvaraju nevidljive društvene spone i mreža uzajamnosti, ako ja platim danas, ti ćeš idući put, ističe Skoko.
Zaboravljeni potencijal za brendiranje
Dok su Danci brendirali hygge (uživanje u trenutku), a Šveđani fiku (stanku za kavu i kolač), hercegovački stil života ostaje neiskorišten potencijal.
Naš način života je pozitivno zarazan. Uvijek imamo vremena jedni za druge, nismo podložni striktnim terminima, a višesatno uživanje u kavi služi nam i za opuštanje i za dogovaranje ozbiljnih poslova.
Na Zapadu se kava zakazuje tjednima unaprijed, dok je kod nas dovoljno samo javiti: “U kafiću sam, spusti se!” To je terapija i stil života koji itekako vrijedi brendirati, zaključuje Skoko.
