“Ne znam kada je sve počelo. Možda onoga dana kada sam prvi put u ruke uzela požutjelu fotografiju i osjetila da papir može nositi život. Ili možda kad sam vidjela na tavanu bure od vina koje su moji dida i tata dovozili na zaprežnim kolima iz Dalmacije, a mi djeca im trčali u zagrljaj!
Možda dok sam polako ispisivala imena na obiteljskom stablu, shvaćajući da iza svakoga stoji svijet koji više nitko ne može ispričati.
A možda onda kada sam među starim predmetima počela prepoznavati lica.
Od tada više ne gledam eksponate. Gledam živote.
Tkalački stan više nije drvo i željezo. U njegovu ritmu čujem bakine ruke koje nit po nit utkivahu strpljenje, ljubav i vjeru u budućnost svoje djece. Biljac više nije tkanina. On je toplina doma u kojem se uvijek našlo mjesta za još jednoga čovjeka da ga se nahrani ili da dobije prenoćište. Terluci više nisu obuća. Oni su putovi preko kamenjara kojima se hodalo prema polju, crkvi i susjedu. Sač nije samo mjesto gdje se pekao kruh. Oko njega se učilo dijeliti i onda kada nije bilo dovoljno za sve.
Bagat nije šivaći stroj. On je tiha vjernost žene koja je iz dana u dan spajala ne samo tkaninu, nego rastrgane dane jedne obitelji. Izlizana krunica više nije predmet. Na njezinim zrncima ostali su dodiri tolikih ruku koje su vjerovale i onda kada nisu razumjele.
A onda obrazovni kutak. Mnogi će u njemu vidjeti knjige, svjedodžbe, diplome i doktorate. Ja vidim nešto drugo. Vidim oca koji zatvara vrata doma i odlazi u Njemačku: Kassel. Wiesbaden. Bremen. Wilhelmshaven. Hamburg… Ne odlazi zato što manje voli svoj zavičaj, nego zato što ga voli toliko da pristaje biti stranac kako bi njegova djeca jednoga dana mogla učiti.
Vidim majku koja ostaje čuvati dom, odgajati djecu, nositi svakodnevicu i vjerovati da nijedna žrtva učinjena iz ljubavi nije uzaludna. Zato obrazovni kutak nije priča o uspjehu. On je spomenik roditeljskoj ljubavi. Na policama ne vidim diplome. Vidim očeve žuljeve. Vidim majčine neprospavane noći i najstarije sestre bezgraničnu, samozatajnu ljubav za mlađu braću i sestre. Vidim budućnost koju su svojim životom platili, odnosno darovali.
A onda zastanem pred obiteljskim stablom. Ljudi traže svoje ime. Ja tražim tok života. Kako ljubav putuje kroz naraštaje. Kako se vjera ne prenosi riječima, nego životom. Kako jedan pradjed koji nikada nije kročio u školsku učionicu postaje korijen iz kojega će niknuti učitelji, profesorica, inžinjer, svećenik, redovnici, znanstvenici i nova djeca koja će jednoga dana nastaviti ovu priču.
Ali nisu sve grane jednako mirne. Neke bole. Na njima vise imena onih koji su nestali na križnim putovima rata. Onih kojima se nije znao grob. Onih čije su majke do kraja života čekale korake koji se više nikada nisu čuli. Njihova šutnja postala je dio našega pamćenja. Ne traži osvetu. Traži istinu. Ne traži mržnju. Traži da ih se ne zaboravi. Jer narod ne umire kada izgubi ljude. Narod umire kada izgubi pamćenje.
I upravo tu dogodilo se nešto što nisam očekivala. Mislila sam da sastavljam obiteljsko stablo. Da prikupljam stare predmete. Da uređujem Obiteljsku zbirku sjećanja. A zapravo su oni polako sastavljali mene. Svaki život koji sam upoznala postao je moje ogledalo. Njihove radosti učile su me zahvalnosti. Njihove patnje učile su me suosjećanju. Njihova šutnja učila me slušati. Njihov rad učio me poniznosti. Njihova vjernost učila me ustrajnosti. Njihova vjera učila me vjerovati i onda kada odgovora nema.
Shvatila sam da se korijen ne vidi. Ali bez njega nijedna grana ne može živjeti. I nije slučajno da Evanđelje ima utkano rodoslovlje. Ne zato da bismo pamtili datume. Nego da nikada ne zaboravimo da nitko nije počeo od sebe. Svi smo nečiji dar. Nečija molitva. Nečija žrtva. Nečija nada. Nečije neprospavane noći. Nečije iseljavanje. Nečiji križ. Nečija ljubav.
Danas više znam da ne gradim muzej. Gradim prostor zahvalnosti. Mjesto gdje će dijete, gledajući stare predmete, možda prvi put razumjeti da je njegov život započeo mnogo prije njegova rođenja. Mjesto gdje će odrasli zastati pred starom fotografijom i osjetiti kako mu se srce vraća kući. Mjesto gdje će svatko moći razumjeti da budućnost ne raste iz zaborava, nego iz korijena.
A kada jednoga dana i moje ime postane tek jedna mala grana na stablu Leutara, ne bih voljela da me pamte po knjigama, po stručnim i znanstvenim člancima koje sam napisala, ni po predavanjima koja sam održala, ni po titulama koje sam nosila, već po ljubavi koju sam unosila u svojoj redovničkoj zajednici, Crkvi i društvu. Po onome što učinih jednom od svoje najmanje braće. Voljela bih da netko, prolazeći kroz ovu Zbirku, osjeti isto ono što sam i sama otkrila.
Da nijedan život nije malen. Da nijedna žrtva nije izgubljena. Da ljubav ne završava smrću. I da na kraju nisam ja sačuvala njihovo pamćenje. Njihovo je pamćenje sačuvalo mene.”
