Dok su ovih dana školska zvona označila kraj još jedne nastavne godine, a učenici odložili knjige i krenuli u dugo ljeto, teško je ne pomisliti kako je nekada izgledalo đačko doba. Danas se do škole putuje automobilom ili autobusom, a nekada su djeca kilometrima pješačila poljskim putovima, preko potoka i livada. Upravo takvih dana prisjetila se i 94-godišnja Mila Sesar (rođena Jurić) iz Mandina Sela, jedna od posljednjih živućih svjedokinja školovanja u duvanjskom kraju prije Drugoga svjetskog rata. Važno je napomenuti da je škola u Mandinu Selu jedna od starijih u duvanjskom kraju, osnovana za vrijeme Austro-Ugarske 1910./11.
„Od kolivke pa do groba, najlipše je đačko doba“, kaže kroz osmijeh.
I premda je u školu išla svega dvije godine, uspomene iz tog vremena ni danas nisu izblijedjele.
Rat je prekinuo njezino školovanje, ali nije izbrisao sjećanja na učitelja, prijatelje, prve školske dane, pa čak ni na dječaka koji joj je jednog kišnog jutra pomogao prijeći nabujali potok. Taj dječak poslije je postao njezin suprug.
Mila je odrasla kod bake i djeda. Njezina majka bila je jedino dijete svojih roditelja pa se bojala da će oni u starosti ostati sami i bez pomoći. Zato je, kako je tada u nekim obiteljima bio običaj, svoju najstariju kćer Milu, kada je imala dvije godine, povjerila njima na odgoj. Baka i djed odgojili su je s puno ljubavi i brige, sigurni da će im jednoga dana upravo ona pomoći i brinuti se o njima u starosti.
„Mater me dala babi i didu. Tako se onda radilo. Oni su me odgojili i odranili. Zato su me ljudi kroz selo zvali ‘Mila babina’. Kako bi išla put škole, svi su znali čija sam.“
Škola u Mandinu Selu radila je do početka 1940-ih godina. Nakon rasplamsavanja ratnih sukoba na duvanjskom području, nastava je prekinuta, a mnogi učenici nikada se više nisu vratili u školske klupe.
No prve učitelje čovjek nikada ne zaboravlja.
„Moj učitelj bio je Slavko Buconjić od Zagreba“, govori Mila, misleći na učitelja Slavka Bucolića koji je u Mandinu Selu predavao prije rata (informacije o njemu su na slikama, iz knjige “Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu 1911.-2011.”).
A o školi govori s posebnim ponosom.
„Dobro mi je škola išla. Volila sam učit. Nikad nisam imala problema. Nitko mi nikad nije ništa ružno reko ni u školi ni putom do škole.“
Iz Mandina Sela s njom su u školu krenule još dvije djevojčice.
„Išle smo Mara, Draga i ja. One su kasnije ostavile školu, a ja ostala. Posli su govorili da sam jedina ženska u selu koja zna čitat i pisat.“
Put do škole bio je više od običnog pješačenja. U selu su zajedno živjeli katolici, pravoslavci i muslimani, a djeca su odmalena učila poštovati jedni druge.
„Baba i did su me naučili kako ću koga pozdravljat. Jednima ‘Faljen Isus’, drugima ‘Dobar dan’, trećima ‘Pomoz Bog’. Tako je bilo i nikom nije smetalo.“
Posebno joj je u sjećanju ostao jedan događaj iz djetinjstva, koji pokazuje kako je važno kada odrasli i učitelji znaju utješiti uplakano dijete.
„Jednom sam išla u školu pa sam jednom Dilaveru, možda ‘odži nekom, rekla ‘Faljen Isus’. On meni odgovori: ‘Navijeke, dijete’, pa me pomilovo. Kad sam vidila da sam pogrišila, ja se rasplakala. Bilo me stid. On pođe za mnom i govori: ‘Nemoj plakat, dijete, nisam ti ja ništa ružno reko.’ Posli je došo učitelju i reko mu da me utješi. Nji dva su me utješila i pomilovala.“
S osmijehom se prisjeća i školskih prijateljica.
„Vazda sam se radovala kad ću vidit Anicu Radinu i Joku iz Stojanovića kuće. Zagrlile bismo se i izljubile svaki put. Čekale su me pošto sam bila jedina od ženski iz Mandina Sela. To su bila vrimena.“
A među školskim uspomenama posebno mjesto zauzima jedan dječak.
Jozo Sesar, poznat kao Jokul, bio je dvije godine stariji od Mile. On je tada pohađao četvrti, a ona drugi razred. Tada još nisu mogli ni slutiti da će provesti život zajedno.
„Jedanput smo išli u školu, a svud voda od kiše. Ponor vrije, ne mogu priko. Svi muški priskočiše, a ja ostala. Onda moj Jokul dođe pa mi namisti stine da mogu prić. Posli ga drugi zadirkivali. Moj Jokul je uvik imo dušu i srce.“
Nakon toga, prisjeća se, prijateljice su joj govorile:
„Dobrog si momka probrala, onog Sesara Jokula. Sićamo ga se još iz škole, uvik je bio lip i dobar.“
Posebno emotivno sjećanje veže je uz dan kada je nakon više godina ponovno ugledala svoju majku. I tada je njen učitelj pokazao svoju brižnu stranu.
„Bila sam u školi. Učitelj me pozvo i kaže: ‘Mile, izađi vanka, došla ti je mater.’ Došla je iz Stipanića da me vidi. Nisam je mogla ni poznat. Otišla sam od nje kad sam imala dvi godine pa je se nisam ni sićala. Gledam je, a ne znam ko je. Tek kad su mi kazali da je to moja mater. Ona je iza mene rađala još dice pa nije ni mogla doći pješice iz Stipanića s nejakom dicom. Taj dan me pustio učitelj kući iz škole odma da se družim s materom.“
Taj trenutak, prisjeća se, ostao joj je urezan u pamćenje cijeli život. Među brojnim uspomenama iz školskih dana upravo je taj susret jedan od onih koje ni gotovo stoljeće poslije nije zaboravila.
Nakon Drugoga svjetskog rata nova vlast organizirala je tečajeve opismenjavanja po duvanjskim selima. Budući da je bila jedna od rijetkih pismenih žena u Mandinu Selu, Milu su pozvali da podučava djevojke.
„Zvali su mene za ženske, a Ilu Vidovića za muške. Tečajevi su bili po kućama. Al’ baba i did nisu dali. Govorili su: ‘Mi smo svoju Milu doveli da radi, a ne da bude učiteljica.’ Bojali su se da ću se odmaknut od Boga i da ću se približit komunistima.“
I tako je život krenuo drugim putem.
Ipak, ostalo je ono najvrjednije – uspomene.
U vremenu kada su školske zgrade bile skromne, a put do škole dug i težak, djeca su nosila nešto što se ne može naučiti iz udžbenika: radost druženja, poštovanje prema drugima i zahvalnost za svaku priliku da nauče čitati i pisati.
Rat je prekinuo školovanje Mile Sesar, ali nije uspio izbrisati njezina sjećanja. Gotovo devet desetljeća poslije ona se još uvijek sjeća imena svoga učitelja, školskih prijatelja i svakog koraka na putu prema školi.
A možda je upravo u tome najveća istina stare izreke koju i danas rado ponavlja:
„Od kolivke pa do groba, najlipše je đačko doba.“
Slaven Nevistić/Tomislavcity
