Mirogoj: Održana Misa i komemoracija za žrtve Bleiburške tragedije i Hrvatskog križnog puta

Komemoraciju je organizirao Počasni bleiburški vod, uz liturgijsko sudjelovanje Hrvatske biskupske konferencije. Pokrovitelj obilježavanja bio je Hrvatski sabor, a supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine.

Moderator komemoracije bio je glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije Zvonimir Ancić, prenosi Ika.hr.

Komemoracija je započela izvođenjem hrvatske državne himne „Lijepa naša domovino”, koju je izvela Klapa Janjevo iz Zagreba, a ista je klapa u nastavku programa otpjevala i nekoliko prigodnih skladbi.

Vijence i svijeće položili su predstavnici državne vlasti Republike Hrvatske — u ime Hrvatskoga sabora predsjednik Gordan Jandroković, a u ime Vlade Republike Hrvatske potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved — te predstavnici Počasnog bleiburškog voda (PBV): zamjenik predsjednika PBV-a Milan Kovač te Bože Vukušić i Vladimir Šeks.

Prigodne molitve predvodili su vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj mons. Jure Bogdan i zamjenik glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Zagreb Mersad ef. Kreštić.

„Govorili su da nije nikakva šteta što su mnogi uklonjeni s lica ovoga svijeta. A mi smo sanjali san da će doći dan kada sloboda više neće biti samo pusti san. Nažalost, mnogi su naši snovi ostali nedosanjani. Oduzeli su nam sve i natovarili križ boli i patnje. Opterećeni smo prokletstvima prošlosti, lažnim vođama, lažnim osloboditeljima i lažnim pobjednicima. Čini se kao da kopnimo, kao da nas nestaje. Ipak, ostaje biljka vjere, nade i ljubavi — sveti znak konačnoga sakramenta i našega posljednjeg pomazanja”, rekao je u molitvi mons. Bogdan, moleći zajedno s generalnim tajnikom Hrvatske biskupske konferencije vlč. Krunoslavom Novakom.

U dovi za žrtve islamske vjeroispovijesti Mersad ef. Kreštić poručio je: „Sačuvaj nas, Bože svemogući, od mržnje među ljudima i osvete. Nauči nas, Bože sveznajući, da u drugome tražimo i vidimo čovjeka, a ne neprijatelja. Blagoslovi naš dom i našu domovinu da bude zemlja mira. I da se nikada više, nikome, ne ponove Bleiburg, progoni i zločini protiv čovjeka”.

Na komemoraciji su sudjelovala i izaslanstva Vlade Republike Hrvatske. U Vladinu izaslanstvu na Mirogoju bili su potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman, ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek te ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić.

Počast nevinim žrtvama odali su i brojni politički dužnosnici, među kojima zastupnice Mirjana Petir i Zdravka Bušić te zastupnici Željko Reiner, Josip Đakić, Ivan Penava i Tomislav Josić.

Predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković istaknuo je kako se „danas prisjećamo ljudi ubijanih bez suda” te naglasio da treba osuditi „sva tri totalitarizma — nacizam, fašizam i komunizam”.

„Ubijeni bez suđenja, bez prava na obranu. Ubijeni su, i to je povijesna činjenica, od strane novoformiranih komunističkih vlasti. Ubijani su organizirano, sustavno, masovno i svirepo. I danas smo ovdje kako bismo iskazali poštovanje žrtvama, kao što treba iskazati poštovanje svim žrtvama triju totalitarizama koji su europskim narodima u 20. stoljeću nanijeli veliko zlo. Stoga osuđujemo zločine fašizma, nacizma i komunizma te se spominjemo svih žrtava tih totalitarnih sustava”, rekao je Jandroković.

Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved rekao je kako je Vlada posljednjih godina „dala dodatnu snagu kako bi žrtve dobile pijetet kroz otkrivanje masovnih grobnica i obilježavanje mjesta stradanja”.

„Proteklih nekoliko godina kao Vlada smo snažno intenzivirali napore u rasvjetljavanju sudbine ubijenih na križnim putovima nakon Bleiburške tragedije. Svjedoci ste da smo posljednjih dana učinili dodatni iskorak u pogledu preuzimanja posmrtnih ostataka ubijenih na križnim putovima u Sloveniji te ih prenijeli u Zagreb, gdje ćemo organizirati njihov dostojan pokop”, rekao je Medved.

Izravan prijenos komemoracije u povodu 81. obljetnice Bleiburške tragedije i Hrvatskog križnog puta iz Mirogoja emitirali su Četvrti program Hrvatske radiotelevizije, Radiotelevizija Herceg-Bosne i Hrvatski katolički radio.

Misa za žrtve Bleiburške tragedije i križnih puteva hrvatskoga naroda služena je danas ispred crkve Muke Isusove u Maclju.

Propovijed vojnog ordinarija u Republici Hrvatskoj Jure Bogdana u cijelosti možete pročitati u nastavku:

1. Bijeg od svjetla i prisila na zaborav

Draga braćo i sestre,

razdoblje od Uskrsa do svetkovine Duhova stavlja u središte života Crkve temeljnu istinu naše vjere: Kristovo uskrsnuće. Od prvotne uznemirenosti Marije Magdalene koja govori: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše“ (Iv 20,2), pa sve do Isusova uzašašća na nebo, ključnu ulogu imaju svjedoci – oni koji su vidjeli, čuli i dotaknuli Uskrsloga, Krista pobjednika nad grijehom i smrću.

Namjera Zla bila je Kristovu istinu zauvijek sakriti: nepravednom osudom, križem, kamenom na grobu, lažima i ušutkavanjem svjedoka. No već u prvu vazmenu zoru pokazalo se da se Istina ne može zatvoriti u grob, da se istinu ne može ušutkati. Uskrsli Krist zato treba ljude – očevidce i svjedoke – koji će kroz svu povijest naviještati da je Bog pobijedio smrt i ostao prisutan uz čovjeka, osobito uz one koji prolaze svoje križne puteve.

Tako se istina o uskrsnuću prenosila od apostola, preko naših otaca u vjeri, naših predaka, pa sve do nas danas. A kao što su kroz povijest bili progonjeni svjedoci Kristova uskrsnuća, tako su često bili progonjeni i svi oni koji su svjedočili istinu o stradanju čovjeka i cijelih naroda.

2. Svjedoci događaja

Tako, kad razmišljamo o ljudskoj povijesti, vidimo da su za važne i presudne događaje uvijek bili ključni upravo svjedoci. Usmenom predajom, zapisima, ispravama i spomenicima, dokumentima,  oni su nam sačuvali  spomen na ono što se doista dogodilo. Na takvim svjedočanstvima gradimo svoje razumijevanje prošlosti, ali i odgovornost za sadašnjost i za budućnost.

Čak i onda kada su zaborav, strah ili namjerno skrivanje pokušali prekriti istinu, ona je nalazila put do svjetla. Onda kada bi se činilo da su ljudi ušutkani, progovorilo bi i nijemo kamenje. Zato nam za povijest hrvatskoga naroda toliko znače Bašćanska ploča, Višeslavova krstionica, natpisi kneza Branimira i Trpimira, i onaj kraljice Jelene, i druga brojna svjedočanstva naše davnine. Doista, kako reče Isus: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (Lk 19,40).

U tom svjetlu i tragični događaji Drugoga svjetskog rata i poraća, kojih se danas spominjemo, traže istinito poznavanje činjenica – po svjedocima, ispravama, dokumentima i autentičnim tragovima. Na sličnom svjedočkom temelju počiva i naša kršćanska vjera: na apostolima i drugim svjedocima koji su prenijeli što su vidjeli i čuli, te na Svetom pismu kao zapisanom svjedočanstvu Božjega djelovanja u povijesti.

3. Krvavi svibanj 1945.

Godine 1945. Uskrs se slavio 1. travnja, a Vazmeno vrijeme trajalo je sve do svetkovine Duhova 20. svibnja. Premda su pred očima svijeta nestajali fašizam i nacizam, za mnoge narode nije nastupilo vrijeme ni mira, ni slobode, ni radosti. Iz ratnoga pepela u pojedinim se državama učvršćivala jedna druga totalitarna ideologija – bezbožni komunizam, čije su posljedice teško pogodile i hrvatski narod.

U strahu i neizvjesnosti tisuće ljudi krenule su prema Zapadu, prema austrijskoj Koruškoj, nadajući se da će pred zapadnim Saveznicima pronaći zaštitu i pravdu: da će im se priznati dostojanstvo ljudi i pravo na pravedno postupanje. Međutim, pravda im je bila zabranjena, uskraćena. Oni koji su u svibnju 1945. uspjeli živi stići na Bleiburško polje, 15. svibnja 1945. izručeni su, na milost i nemilost, Titovim partizanima.

Veliki petak te 1945. godine za mnogobrojne izbjeglice – među kojima su bile i civili – cijele obitelji, žene, djeca, starci, i vojnici – bio je početak križnog puta: marševi smrti, poniženja, logori, jame i stratišta od Teznog i Kočevskog Roga, pa do Hude jame, Macelja i drugih stratišta… Tek su rijetki, poput evanđeoskih Veronika i Šimuna, imali hrabrosti pokazati samilost prema pojedincima u mnoštvu iscrpljenih ljudi u dugim kolonama smrti.

Mnogi su bili i gladni, i žedni, zlostavljani i likvidirani, bez ikakva ljudskog dostojanstva bacani u jame i prikrivene grobnice. Tražili su  sigurnost i bolju budućnost a bili su predani umiranju i smrti. U toj teškoj tami beznađa  jedina je nada mogla ostati riječ Kristova: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo…“ „Bojte se onoga koji ima moć baciti u pakao“ (Lk 12,4. 5b). Prema nekim očevidcima – svjedocima, godinama nakon te tragedije i zločina, lokalni seljaci nisu obrađivali svoja polja, jer su znali što se krije iza tamne kore zemlje – ljudske, masovne grobnice.[1]

4. „Bit ćete kao bogovi“

Draga braćo i sestre, svjesni smo da Zlo postoji u ljudskoj povijesti i da će postojati do dana kada će ga Uskrsli Krist jednom zauvijek pobijediti. Ipak, čovjek se uvijek iznova pita, kako je moguće da Božje stvorenje iz mržnje čini strašna djela nad drugim čovjekom?

Odgovor na ovo pitanje nalazimo već na prvim stranicama Svetoga pisma. Zmijino obećanje: „Otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi“ (Post 3,5) ostalo je trajna napast ljudskoj oholosti i svim ideologijama koje čovjeka stavljaju na mjesto samoga Boga. Ondje gdje čovjek sam sebi prisvaja pravo odlučivati o životu i smrti drugoga, ruši se Božja zapovijed: „Ne ubij“ (Izl 20,13).

Tako su i totalitarne ideologije 20. stoljeća, napose bezbožni komunizam, iza sebe ostavile krv, stradanja i razorene ljudske živote – na Bleiburgu, ovdje u Maceljskoj šumi i na cijelom Križnom putu… Onaj koji muči, progoni i ubija čovjeka, povjerovao je laži da može biti gospodar dobra i zla.

No Biblija i povijest uče nas da se zločin ne može sakriti pred Bogom. A ne može zauvijek ni pred čovjekom. Nakon prvoga grijeha čovjek se skriva „među stabla u vrtu“ (usp. Post 3,8), dok ga Bog pita: „Gdje si?“ Danas stojimo na proplanku jedne druge šume koja desetljećima skriva tragove jednoga drugog ljudskog zločina.

5. Čovječe, gdje si? Što si učinio?

Fenomen i dodatna težina, bol i zlo Maceljske šume, Bleiburškog polja i cijeloga Križnog puta leži u činjenici da je bila desetljećima od strane „čuvara smrti“ prikrivena i brižno čuvana, a njezini očevidci i svjedoci ušutkivani do mjere da je postala najstrože zabranjenom temom bivšeg političkog sustava. Danas smo ovdje zajedno tek na jednoj stanici gdje se nalaze „tajna grobišta i gubilišta – prikrivena, zabranjena, prešućena i posebnim, UDBA-inim protokolom, čuvana kao državna tajna.“[2]

Tko se usudio proteklih desetljeća spomenuti Bleiburg? Ali, nisu se bojali samo svjedoci. Strah je bio i u mislima i snovima „čuvara smrti“, koji su u svibnju 1945. htjeli „biti kao bogovi“, a bojali su se istine Bleiburškog polja, Teznog, Hude jame, Kočevskog Roga, Maceljske šume i brojnih drugih stratišta – bojali su se jednako mrtvih i živih svjedoka i tragova zločina! Brojni krvnici koji su pobili i sakrili tijela svojih žrtava, postali su žrtvama vlastite savjesti. A baš je savjest osobito mjesto Božjeg pohoda, glas istine i trag Božjeg bitka u čovjeku. U savjesti odjekuje ono pitanje Boga upućena čovjeku u Edenskom vrtu, nakon njegovog pada: „Gdje si?“ „Što si učinio? (Usp. Post 3,9.13).

6. Istina će vas osloboditi

Božja zapovijed „Ne ubij“ (Izl 20,13) nije samo zabrana zločina, nego izraz Božje brige za svakoga čovjeka, osobito za žrtve. To je prepoznao i papa Pio XI. koji je trima enciklikama nedvosmisleno osudio fašistički totalitarizam 1931.[3], te njemački nacizam[4] i ateistički komunizam[5] enciklikama iz 1937. Zato zemni ostaci ljudi ovdje u Macelju, oni dostojanstveno pokopani i oni koji još čekaju da budu pronađeni, govore svakome od nas. Nismo ovdje kao suci, niti smo ovamo došli s političkim motivima. Došli smo kao vjernici, civilizirani ljudi, svjesni da je zadaća živih mrtve dostojanstveno pokopati.

Zato danas zahvaljujemo svima koji su čuvali spomen na žrtve: obiteljima, svjedocima, istraživačima, svećenicima, povjesničarima i svima koji su, često uz cijenu osobna stradanja, probijali zid šutnje. Hvala svima koji su pokazivali mjesta stradanja, istraživali, zapisivali, ekshumirali i gradili spomen-obilježja. Njihova je hrabrost vraćala dostojanstvo žrtvama i njihovim obiteljima.

Današnje Evanđelje jasno govori: „Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati“ (Lk 12,2). Te se riječi ovdje, pred kostima ubijenih i skrivenih ljudi, osobito snažno čuju. Istina može biti potiskivana desetljećima, ali ne može biti zauvijek zatrpana, pokrivena velom šutnje i zabrana. Jer svaka je žrtva, kojega god podrijetla, naroda, staleža ili životnoga puta i političkog uvjerenja bila, u smrti jednaka pred Bogom. Smrt skida sa čovjeka sve zemaljske oznake i ostavlja ono najdublje: njegovo ljudsko dostojanstvo i besmrtnu dušu. Zato nijedno tijelo ne smije ostati bez groba, nijedno ime bez spomena, nijedna obitelj bez prava na istinu i molitvu.

Zato s poštovanjem treba prepoznati svaki iskreni napor države i njezinih institucija da pronađu skrivene grobove, preuzmu posmrtne ostatke, omoguće dostojanstven ukop i vrate ime onima koji su desetljećima bili bez glasa. Nedavni povratak posmrtnih ostataka pet stotina hrvatskih žrtava iz Slovenije u Hrvatsku, preko Macelja, govori da istina, premda dugo zatrpana, ipak izlazi na svjetlo.

Stoga s ovoga mjesta, kao čovjek i vjernik, svećenik i biskup, molim sve koji nešto znaju: otvorite srca i usta, odriješite jezike, progovorite! Otvorite arhive i skrivene spise! Recite gdje su oni koji još čekaju ime, grob i molitvu! U ime žrtava koje više nemaju glasa i u ime njihovih obitelji koje još nose bol u tišini svojih domova, molim vas: progovorite i oslobodite naš narod, sebe same i sve one koji desetljećima čekaju istinu!

7. Istina u ljubavi obvezuje, a mržnja razara

Draga braćo i sestre, žrtve stratišta i Križnog puta hrvatskog naroda obvezuju nas na istinu, na pijetet i odgovornost prema domovini. Njihova patnja nije samo duboka, još ne zacijeljena rana prošlosti, nego snažan poziv da svoju zemaljsku domovinu Hrvatsku gradimo kao zemlju mira, dostojanstva i nade za nove naraštaje.

Želimo da se više nikada ne bježi iz domovine putem straha i neizvjesnosti, nego da na hrvatskom tlu naša djeca i mladi imaju sigurnost, budućnost i razlog za ostanak u svom domu. Istinu o ovoj tragediji pamtimo i čuvamo bez mržnje i bez osvete, jer mržnja ne oslobađa, nego razara i čovjeka i narod.

Uskrsli Krist i danas treba svjedoke pobjede nad smrću, zlom i grijehom. A domovina treba ljude koji će pokazati da nijedna žrtva podnesena u istini, vjeri i ljubavi nije uzaludna, nego može postati sjeme novoga života. Tako neka bude. Amen.