U nedavno prikazanoj emisiji Aleksandra Stankovića „Nedjeljom u 2“, u kojoj je gostovala Tereza Kesovija i govorila o svemu i svačemu. Izjavila je i da je plakala kad je Tito umro, te da su svi plakali i da ne treba biti licemjeran. Nakon ovakve izjave čovjek ostane u šoku, počne se pitati „što joj bi“, jeli joj trebala ovakva izjava?
Žena čiju su kuću u Konavlima zapalili tzv. JNA i četnici, sustavno uništavali grad, njezin grad. Plakala je Tereza tada, mediji su izvještavali o tome, zaklinjala se da se više nikada neće vratiti na to mjesto uništene kuće, govorila da nikada neće nastupati u Srbiji, te da nema tog novca kojim bi se moglo platiti njezino gostovanje i održavanje koncerta. Na kraju, ode u Beograd, održi koncert, a sve započne pjesmom „Prijatelji stari gdje ste“. Baš je moralna veličina.
Istina je da su za Titom plakali oni kojima je njegov režim osigurao sve što žele, plakale su i mlađe generacije ljudi jer su odgajane u režimu „velikog vođe“, čiji su mozgovi isprani da bez Tita nema života, gotovo apokalipsa, nešto kao u Sjevernoj Koreji kada Kim Jong Un dobije upalu srednjeg uha pa na trgovima se plače 5 dana od straha da će ih vođa napustiti i da neizbježno slijedi katastrofa.
Zna Tereza i trebala bi znati da je Titov režim ubio na desetine tisuća Hrvata u Bleiburgu, da se po Austriji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj otkrivaju i ponovno iskapaju jame u kojima su na najokrutniji način ubijani i bacani Hrvati (vojnici, civili, starci, žene, djeca, svećenici i časne sestre). Za tim mučki ubijenim Hrvatima (bez suđenja) nisu smjeli plakati preživjeli članovi njihovih obitelji, odnosno, plakali su skriveno. Danas su ostarjeli ili ih više nema, presušile su i suze u tim desetljećima plakanja u skrovitosti i strahu. Zna Tereza što je Titov režim uradio blaženom Alojziju Stepincu, ali ona sve to ignorira i u stilu velike glazbene „dive“ otkriva velike istine, jer valjda misli da s te pozicije može reći što god želi bez imalo srama i poštovanja prema svim nevinim hrvatskim žrtvama Titovog režima.
Nitko ne brani Terezi da i danas plače za Titom, ali plakanje kao vrsta duhovnog čišćenja treba biti u samoći. U konačnici, živimo u demokratskom društvu. Možda bi joj se u tom plakanju mogli pridružiti članovi progresivne ljevice, osobito oni zagrebački, može u zajedničko plakanje da se pridruži i Stipe Mesić, e to bio spektakl. Možda da Stanković napravi live snimanje tog žalobnog prizora.
Zna Tereza i trebala bi znati da je Europski parlament 2019. usvojio rezoluciju pod nazivom „O važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe“, kojom je osudila totalitarne režime, uključujući nacizam i staljinizam/totalitarne komunističke režime, jedna od glavnih točaka je osuda zločina nacističkih i komunističkih totalitarnih režima, a Tereza, plače li ga plače.
Osobno, nikada mi se nije sviđalo njeno pjevanje, zapravo mi je iritantna ta tenzija u njezinom glasu, čak i kad pjeva. Tu iritaciju dodatno pojačavaju gotovo neurotične kretnje glavom, sa razrogačenim očima koje traže divljenje. Nisam glazbena kritičarka, a niti glazbeni ekspert, ovo je moj osobni dojam. Uostalom, i da je najveća glazbenica na svijetu, od za to priznata od struke – ništa joj ne vrijedi jer ne posjeduje niti minimum skromnosti, poštivanja nevinih hrvatskih žrtava i dostojanstva. Sada, kada je već u poznim godinama i kada dolaze bolesti, aktivni glazbeni život završava – izjaviti ovakvo nešto je ili ludost ili njezino pravo lice.
Marija Krolo
