Godine 2007. oživljena je praksa da se od Glušnice, tj. 5. korizmene nedjelje do Cvjetnice ili Nedjelje Muke našega Gospodina Isusa razmišlja o fenomenu psovke i moli na nakanu da se suzbije psovanje Boga i svetinja kako u našem hrvatskom vjerničkom narodu tako i svugdje u svijetu. (Usp. Biskup Ratko Perić, “Molitvom, pokorom i propovijeđu protiv bogohulne psovke,” Službeni vjesnik, biskupija Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska, 1/2007., str. 33; Don Srećko Majić, “Peta korizmena nedjelja: zadovoljština protiv psovke,” Službeni vjesnik, biskupija Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska, 1/2007., str. 34-35.).
Obveza je svih nas da redovito razmišljamo o toj pogubnoj činjenici i da se molimo na tu nakanu. Posebno valja pokatkad u propovijedima spomenuti zarazu i pogibeljnost psovke, ali i u svim ostalim pastoralnim oblicima rada: katehezama, susretima djece, mladih, obitelji, u pripremama za sakrament svete ispovijedi, u ispovijedima itd. Poželjno je porazgovarati u susretima s vjernicima o činjenici psovanja, te uvidjeti na koji način o tome oni razmišljaju, a sve to sa željom da se širi ozračje novoga duha koji ne trpi psovanje.
Psovku možemo definirati ili odrediti kao verbalno iskazivanje pojedinim ružnim i nedoličnim riječima svoga bijesa, mržnje, srdžbe, ljutnje na Boga, sveto općenito i svete predmete, zatim na sebe samoga, bližnjega svoga i na prirodu koja nas okružuje. Dakle, iskaz nijekanja i vrijeđanja svega što jest, što postoji od svih bića do samoga vrhovnoga bića Trojedinoga Boga, koji je punina jednote, svetosti, dobrote, ljubavi, ljepote. Sve se to čini iz teške srdžbe kao da je svatko kriv psovaču, te on na sve prosipa izljev svoga bijesa. Psovanje je čin izgovaranja psovki.
Srdžba kao izvor psovanja: Srdžba je temeljni pokretač na psovanje. Poslušajmo što kaže Isus o srdžbi, a s tim u svezi i o psovci: “Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako, dakle, prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića” (Mt 5,21-25).
Ne samo da je srdžba izvorom psovanja, nego je ona izvorom i mnogim drugim zlima. Ovdje u ovome evanđeoskom odlomku Isus donosi neke riječi, kao što su glupan i luđak, što su ih ljudi njegova vremena govorili u trenucima bijesa, srdžbe, mržnje. Naravno, da osoba kojoj se govori nije glupa, niti je luda, ali mi joj pripisujemo ta svojstva da bismo joj se osvetili, da bismo je ponizili u njoj samoj, pred sobom i pred drugima, pogotovo pred drugima.
Psovke možemo razvrstati na mislene, izgovorene u sebi i izgovorene u javnosti, zatim napisane i prepričavane.
Mislene psovke jesu one unutarnje opsesije koje nas nukaju na psovanje i proklinjanje, ali mi se protiv njih borimo intenzivnim molitvenim životom i razmišljanjem o tome da nam je dužnost Bogu iskazivati hvalu i slavu, a ne bogohulu, psovku svakovrsnu, ruganje i ruženje svetoga, nagrđivanje osoba, stvari i predmeta, pojava i činjenica iz svega stvorenoga svijeta. Pozivamo se na Biblijske tekstove o tome, kao i na svetačka razmatranja o svetome.
Izgovorene psovke u sebi jesu takve psovke koje su verbalizirane i odjeknule su u našoj psihi i našemu duhu kao u pećini. U nutrini je grmjelo, a djelomice se vani vidjelo i čulo. Psovke i sva zla u svezi s njima pogibeljna su za dotičnu osobu, ali postoji opasnost da jednom unutarnja grmljavina uma i srca, duha i duše, odjekne i vani, te je onda grijeh veći jer ima odrednicu sablazni, o kojoj govori Isus u prispodobi s djetetom.
U ovom kontekstu valja se sjetiti Isusova govora o unutarnjoj svjetlosti, što bi nam trebalo biti smjerokazom života u Duhu i čuvanja duha i duše, uma i srca od zaraze svakoga grijeha, a na poseban način psovke. “Svjetiljka je tijelu oko. Ako ti je, dakle, oko bistro, cijelo će ti tijelo biti svijetlo. Ako ti je, naprotiv, oko nevaljalo, cijelo će ti tijelo biti tamno. Ako je, dakle, svjetlost što je u tebi, tamna, kolika će istom tama biti” (Mt 6,22-23). Oko je vidljivi dio mozga i svega unutarnjeg svijeta koji je čovjekov svemir. Kroz oko mnogo toga ulazi i smješta se u unutarnje prostore. Ono što je zlo, pa makar ga mi ne činimo, a ušlo je kroz oko, i ono je negdje u nama smješteno, te će jednom djelovati negativno na naše ponašanje, pa i na psovku, jer smo slabi, popustljivi, te propustili zlu da uđe u naš unutarnji svijet. S tim se valja pozabaviti meditacija i učenje o zlu, jer ga se na taj način može zaustaviti u ekspanziji. Najbolji način jest molitva iz nutrine, iz srca. “Ili uzmite: dobro stablo, i plod mu je dobar. Ili uzmite: trulo stablo, i plod mu je truo. Ta, po plodu se stablo poznaje. Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Ta, iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi kažu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi” (Mt 12,33-37). Ovaj se evanđeoski tekst savršeno uklapa u ovo razmatranje o unutarnjoj i vanjskoj psovci.
Psovke izgovorene u javnosti najčešće su predmetom naših rasprava, propovijedi, kateheza, napisa i sl. Razlog tome jest njihova razornost odnosa s Bogom i bližnjima, zatim sablaznost i sablasnost. Ovdje se prisjetimo onoga evanđelja u kojem Isus govori o sablazni. “Onome, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene, bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku” (Mt 18,6). Dalje, Isus kaže da je teško onome po kome dolaze sablazni. Bolje je čovjeku biti bez ruku, nogu, očiju jer će ući u svijet radosti, svetosti, dobrote, sjedinjenja s Bogom, ljepote, ljubavi. Onaj tko sablažnjava, njemu je predviđen “pakao ognjeni”, tj. tama, zasljepljenje, apsolutna smrt (usp. Mt 18,7-9). Sablazni dolaze i po svim ostalim grijesima, a ne samo po izgovorenim psovkama.
Vanjske psovke, dakle, one koje teku iz srca i uma, preko jezika i usana u javnost, nažalost, raznovrsne su i teške. Najprije to su psovke protiv Trojedinoga Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga, svih svetinja nebeskih: anđela, arkanđela, svetaca i svetica, Gospe, neba, raja; svih svetih činjenica: otkupljenje, posinjenje, slavljenje, moljenje, vjerovanje, duhovnost, molitva, meditacija…; zatim protiv svih svetih stvari, protiv svih posvećenih stvari i predmeta (križ, raspelo, crkva, Biblija, krunica, molitvenik, kalež…). Tu su psovke protiv neba i zemlje, protiv svih stvorenih bića (sunce, mjesec, zvijezde, zrak, voda, vatra…) i svega što ljudi proizvode i posvećuju za svakidašnju uporabu u životnoj liturgiji i svetoj liturgiji (Misi i svim molitvenim bdijenjima). Umjesto pjevanja i moljenja onih psalama koji veličaju Boga i čovjeka, stvoreni svijet i djelo Božjih i ljudskih ruku, čovjek se spusti na najnižu intelektualnu razinu, na razinu bića bez razuma, tj. životinja, i onda riga, bljuje, odašilje munje i strijele protiv svega svetoga. Posvema se izgubi u svemiru, zaboravi svoju uzvišenost i svoje dostojanstvo: Pa što je čovjek da ga se spominješ i sin čovječji te ga pohađaš? (Ps 8). Najmanji je čovjek kada psuje i kada griješi. On potire svoju moć, navlači na sebe kuću zla i mržnje u kojoj su sabrane sve ljudske psovke i gadosti. Takva psovka djeluje razorno i na onoga psovača kao i na onoga tko to sluša ako se ne usprotivi svojim stavom i molitvom Duhu Svetome za psovača i sebe osobno.
Napisane psovke jesu one u tisku, na radiju i televiziji, na internetu, u beletristici… Kao što je svako pisanje, slikanje, prenošenje glasa i govora vezano za život, ono je oponašanje, imitiranje, mimezis života, tako u taj svijet umjetnosti ulazi i psovka što je dokument da ona postoji kao što postoji svako drugo zlo. U medijima, pisanim i elektroničkim, mi vidimo, primjerice, zlo ubijanja čovjeka, a tako vidimo i čovjeka koji psuje. Trebamo kritizirati čovjeka koji psuje i to javno i za televiziju ili za radio ili te svoje bljuvotine piše, što je dvostruko veći grijeh jer mediji to brzo prenose, šire i čuvaju, pa kad god se ponavlja snimljeno ili se to zapisano čita, onda se pošast psovke širi, a zacijelo mnogima se i gadi na sve to. Treba se protiv svega boriti odlučnim sredstvima, a najbolja je istinska molitva i meditacija, razmatranje svetopisamskih tekstova o svemu tome.
Valja nešto reći i o prepričavanju psovki. To je slično ovome maloprijašnjem govorenju o fenomenu zapisanih ili snimljenih psovki. Naime, svakim novim iskazom, a poglavito pred djecom i nevinim osobama, strahobnost psovke, tj. rike pakla, grmljavine iz pećine zla, širi se i negativno djeluje na okružje, na ekologiju duha, kako je rekao papa Benedikt XVI. Kao što naše smeće i otpad djeluju na zagađenje okoliša u kojemu živimo, tako i psovka utječe na ekologiju naših duša. Inače riječ ekologija znači okoliš koji je smećem i psovkama veoma zagađen.
Mi smo u opasnosti prepričavanja psovki u svakidašnjem govorenju. Neke psovke ne izreknemo do kraja, ali dademo naslutiti o čemu se radi ili ih zamijenimo rimarijskim stilom s nekom drugom riječju tipa Bog – rog, fratar – vratar, bob – pop, vrag – trag… Ili izgovorimo samo dio riječi i to završni, sufiksalni dio ili gramatikalni nastavak. U novije vrijeme dolaze i kratice na red kao svojevrsne aluzije na neke forme psovki. Sve ovo pokatkad može proizvesti među ljudima vražji smijeh, kao i ružni vicevi.
U književnosti se proučavaju psovke, zakletve i kletve kao svojevrsne sitne literarne stilske forme, jer u njima funkcionira jezik sa svim svojim ustrojem. Ništa to ne smeta nama, jer mi kršćani imamo izoštren stav prema psovci. Mi ćemo je nijekati, boriti se protiv nje kao i protiv svakoga drugoga zla.
Ovdje bih rekao koju riječ o psovkama koje izgovaramo u blagoj formi i tepajući. Njihov učinak je također velik jer širi prostore psovanja iako pokatkad radi dobre komunikacije, te psovčice mogu i valjati jer stvaraju dobar ugođaj. Pogotovo roditelji ovako psujuckaju svojoj djeci. Svega toga ima, ali sve to na kraju svih krajeva i nije neophodno potrebno, jer život je lijep bez ikakve psovke.
don Ilija Drmić
