Bila je subota, prohladno. Sjedili smo ispred našega omiljena kafiću Opatovina na zagrebačkoj pijaci Dolac. Godinama tu dolazimo gotovo svake subote, katkad i kojim drugim danom u tjednu. S nama zna družiti se i ljudikat po naški Blago, Jorde, Mate i Miljenko, pa kad se napričamo, našalimo i progruntamo sve živo i mrtvo o našoj i svjetskoj politici, raziđemo se bogatiji za još jedno druženje za koje se može reći ona dalmatinska – ma judi moji ko to more platit. Srijeda je dok ovo pišem i svako toliko zovem tajnicu DHK i pitam kad je sprovod i gdje, a ona mi stalno odgovora, da se još ne zna. Javit će mi kad sazna, kaže mi ona.
Sutra je četvrtak, prekosutra petak, moj 81. rođendan, pa onda subota. Stipin je dva miseca kasnije. Bili smo planirali da ćemo ih nekako spojit i proslavit zajedno. Bit će teška i tužna subota na Docu bez Stipana, klasika, kako sam ga znao nazvati. Baš zadnje naše druženje i ljudikanje bilo je čudno. Nekako smo se osamili, Stipe i ja ispred kafića Sunce. S druge je strane Doca. Dugo smo šutjeli dok ja nisam prvi progovorio.
Stipane zagazišmo u 81. godinu. On pripali cigaru i reče. Pregazit ćemo je Mijušiću, a meni se ote, Bože daj da tako bude Bikanoviću. Onda će on meni: “Opet te vata nostalgija za vječnošću!”
Spopade me nešto i baci daleko, u peti razred škole u Duvnu. Bila je zima i snig do kolina, a mi izišli na veliki odmor i grudamo se. Onda me odnese misao u kino dvoranu i daleku 1970. godinu na Duvanjske dane kulture. Književna večer. Izda me pamćenje … Zamišljam da je prvi nastupio Jure Kaštelan, pa Davičo, a iza njih Vuletić … Pobježe mi tko je nastupao na toj prvoj književnoj večeri u Duvnu, davne 1970. godine. Prvi Duvanjskih dani kulture koje smo organizirali Stipe, Šoka i ja. Znam da će Šoka pustit suzu kad čuje, kao što sam je pustio i ja kad me nazvao Miljenko i plačnim glasom rekao: “Ante, nema više našega Stipe”.
Ostade iza Stipe kćeri Tonja i Nika i sin Ivan, odvjetnik. Ostadoše knjige i komentari po raznim novinama. Ostade pravo književno blago. Spopada me neka čudna tuga i sjetih se njegovih riječi, kad smo saznali da je pjesnik Duvanjske rapsodije, naš prijatelj i moj kum Andrija Vučemil, jedne subote, idući s kave u Rijeci, klonuo na nogostupu na domak kuće, pa Stipe tada meni reče, dok smo popili ljutu za spokoj Andrijine duše: “I stade mu u grudima dobro srce”.
Stade i Stipino u ovoj zimi punoj boli i tuge za mojim drugom iz djetinjstva i prijateljem Stipom. Budi mu laka zemljo hrvatska. Budi mu milostiv dobri i blagi Isuse.
Ode Stipe u svoj vječiti spokoj, a ja zagazih u moj privremeni nespokoj.
Ante Matić Mijušić
