Nakon što je prošlo razdoblje jedne od većih euforija na svijetu uopće – euforije oko Svjetskog nogometnog prvenstva, čini mi se da na spomen srebra i povijesnog uspjeha hrvatskog nogometa svi osjetimo ponos. Ali moramo priznati da je ostao i žal za zlatom, koje smo, da se Francuzi ne uvrijede, zaslužili. No mi smo takav narod, uvijek želimo više, pa nam nije za zamjeriti.
Dvije stvari koje želim istaknuti su ponos i želja.
Ponos stavljam na prvo mjesto isključivo zbog toga što se zbog njega javlja želja o kojoj ću kasnije govoriti. Ne moram biti u pravu, ali imam takav dojam.
Svi smo ponosni na ono što je Hrvatska nogometna reprezentacija napravila u Rusiji. Gdje sam god bio u razdoblju od završetka Svjetskog prvenstva, imao sam osjećaj da me ljudi, kao Hrvata, gledaju s posebnim poštovanjem. Hrvati i Hrvatska su izrazito dobili na popularnosti zbog nogometa. Dokaz tomu su brojni komentari i asocijacije stranaca na Hrvatsku: “Hrvatska – Modrić, Rakitić i ostala ekipa”.
U uzročno-posljedičnu vezu s ponosom u ovom slučaju dovodim želju.
Onu želju koju smo ljetos gledali na malim ekranima. Čini mi se da se upravo ta želja prenijela na rekreativce, a posebice na djecu.
Prije Svjetskog prvenstva, u nekoliko neformalni “birtijskih” razgovora sam komentirao kako ne viđam mnogo djece kako igraju “lopte” po kvartovskim ili improviziranim igralištima. Kao da mi je bilo žao što nije kao kad sam ja bio dijete, a to nije bilo tako davno.
Ali nakon Mundijala i uspjeha Hrvatske slika se bitno promijenila. Viđam i dječake i djevojčice po spomenutim igralištima i sretan sam zbog toga, posebno zato što me vraćaju u njihove godine.
Svjesni smo da živimo u eri moderne tehnologije koja je svima dostupna na svakom koraku. Većina djece posjeduje barem mobilni telefon ma kojemu su vještiji nego prosječni tridesetogodišnjaci.
I baš u takvom vremenu, drago mi je vidjeti djecu da nose dresove Modrića i Rakitića, baš kao što je moja generacija nosila dresove Bobana i Šukera.
Njihova želja ljetos je motiv današnjoj djeci da povjeruju da baš oni mogu postići takav uspjeh. Nisam psiholog, niti pretjerano analiziram kako osobe reagiraju o određenim situacijama, samo govorim iz osobnog iskustva.
Nisam davno bio dijete i znam da djeci treba motiv i poticaj. I baš zato dragi roditelji, koliko god nekad bilo naporno voziti djecu na treninge i ostale aktivnosti, imajte na umu da djeca sanjaju o velikim stvarima. Sjetite se, svi smo nekad bili gdje su oni sad? Naravno, biti umjeren u svemu, ne očekivati ogromne uspjehe, ali ih pustiti da maštaju. Samo zato što je korisno. Oni na terenima sanjaju da će postati novi Modrić i Rakitić. Mnogi neće uspjeti, ali ako uspije jedno kojemu nismo ugušili san, svi skupa možemo biti i sretni i ponosni.
I da, ako se brinete za sigurnost, doći će vaš mališan sto puta kući razbijenih koljena. Došao sam i ja, dolazili ste i vi – pa mi se evo čini da smo u većini slučajeva čitavi.
Može se reći na ovo da se u nogometu vrti veliki novac i da od snova nema ništa. Da, istina je da je mnogo novca u igri i da danas sportovi funkcioniraju kao jedna velika industrija, ali to nije poanta ovog teksta.
Imam želju u ovom tekstu gledati onu pozitivniju stranu sporta, koja djecu na dva sata dnevno odmiče od ekrana i tjera ih na igrališta, na kojima im je, vjerujte mi, lijepo.
I lijepo je i nama “velikima” vidjeti njih i vratiti se u djetinstvo, zar ne?
I nije mi namjera soliti pamet roditeljima i odgajateljima, ovo je samo osvrt na viđeno promatrača sa strane.
Domagoj Jerlagić/Tomislavcity
Foto: Arhiv/Tomislavcity
