Kologaj, ondje gdje se Kolo tiho susreće sa šumom, pokazao se danas u svom najljepšem izdanju. Bio je to neuobičajeno lijep i topao predbožićni dan, onaj koji kao da na trenutak zaustavi vrijeme i pozove čovjeka da uspori korak.
Staze su bile mirne, sunce blago, a zrak čist i lagan. Na putu sam zabilježio i šumarsku kuću, u kojoj je nekad živio šumar Hasan (na fotografiji prema priči moje bake).
U takvom ozračju čovjek lako shvati koliko malo treba za osjećaj mira – tek nekoliko koraka i malo tišine.
Po povratku kući, dok sam baki prepričavao šetnju i šumske staze, podsjetila me na nešto važno: i sama je bila među onima koji su sadili ovu šumu. Izvadila je staru fotografiju iz tog vremena, tihu uspomenu na trud i ruke koje su ostavile trag.
Takve šetnje, osobito u ovo doba godine, imaju nešto posebno u sebi – podsjećaju nas da se pred Božić ne treba samo pripremati izvana, nego i iznutra, u miru, tišini i zahvalnosti.
Nedjeljna šetnja kroz Kologaj
Fotogalerija: Slaven Nevistić /Tomislavcity
