„Rastavi nas, pobro, dalečina – tebe Brišnik, mene Argentina!“
U tuđini, u Baselu, među uredno poredanim fasadama i tihim tramvajima, misao često krene nizvodno, prema plitkoj ili usahloj Šujici. Rijeci koja teče kroz djetinjstvo, kroz priče starijih, kroz ljetne dane i zimske magle, i nosi sa sobom sve ono što čovjek ponese kad ode.
Kako se bliže božićni blagdani, nostalgija za zavičajem postaje dublja i tiša.
U sjaju izloga i mirisu kuhanog vina javljaju se slike i zvuci rodnoga kraja: badnjaci, zvona, snijeg uz obalu Šujice i ljudi koji znaju stati i poslušati tišinu.
U nadi, jačoj od daljine, rasuti svijetom kao biseri, opet ćemo se sabrati oko stola, jer rijeke se, kažu, uvijek vraćaju moru, a ljudi zavičaju.
Milan Bojkić / Tomislavcity
Fotogalerija: Milan Bojkić / Tomislavcity
