- dan: subota, 22. kolovoza 2015.
Našice – Čačinci
Krenem prilično rano slijedeći savjete svoga Navigona. Upućuje me na neku prečicu, no odustajem od nje odmah. To je neka kozja staza puna rupa. Izgubio sam malo vremena, ali dobio novo iskustvo. Ostajem na cesti, a ona je zaista lijepa. Nema puno prometa i krajolik je lijep.
Dolazim u Donju Motičinu. Neka gospođa stoji na ulazu u kafić i pita me odakle dolazim i kamo idem. Kažem joj. – Hajde, dođite na kavu, zove me.
Poslušam. Što ćeš, navikao sam slušati žene. U kafiću sjede dva muškarca i sjednem s njima za stol. Jedan mi od njih reče da me jučer vidio. Raspituju se o mome putovanju. Fotografiramo se zajedno i nakon popijene kave nastavljam.
– Molite za mene, dovikuje mi gospođa Gordana.
– Hoću, hoću.
Sljedeće mjesto Feričanci. Neka gospođa stoji pred vratima svoga vrta i čeka da dođem do nje. I ona mi postavlja uobičajena pitanja.
– Dođite na kavu, molim Vas. Bila bi mi čast ugostiti Vas.
I opet poslušam. Pijem kavu i slušam Ivaninu životnu priču. O roditeljima, poslu i stanu u Zagrebu. Nudi mi voća. Voćnjak je pun grožđa, krušaka, oraha…
Uzimam malo grožđa i krušku. Ivana mi sprema punu vrećicu krušaka i grožđa. Ne čuje ona moje prosvjede da je to teško i da ja to moram nositi. Stavljam vrećicu u kolica i krenem.
– Ma, vidite da pada kiša. Mogli ste ostati na ručku.
Zaista sitna kiša rominja pa raširim kišobran no ne zadugo.
Ivan mi se javlja i kaže da su on i Slavica uskoro tu. Idu u Viroviticu. Nađemo se na izlazu iz Orahovice. Donijeli su mi novu termos bocu jer sam jednu izgubio jučer. Ne zadržavamo se dugo, kiša se sprema. Ivan i Slavica će doći u Čačince na povratku iz Virovitice.
Ja žurim da bih stigao prije kiše. I stigao sam deset minuta prije nego što je pljusnulo. Sjedim sa svojim domaćinom i pijem pivo. Slušam kako kiša lije. Večeram tu i idem u svoju sobu. Domaćin će sutra ići u pet sati po neke goste pa mu odmah platim prenoćište.
Ivan se javlja i eto ga uskoro. Pijemo zajedno s domaćinom pivo, a potom idemo u kafić na kavu. Ivan mi reče da je provjerio dio puta kojim trebam proći iz Đulovca prema Virovitici i savjetuje mi da ne idem kroz šumu. Kaže mi da to izgleda doista opasno. A treba proći i kroz neko srpsko selo Jasenaš. Bolje da se ja vratim sedam kilometara putem koji ću dan prije proći. Obećam mu da ću tako napraviti. Idemo spavati. Oni u Osijek, a ja u svoju sobu.
MOLITVA GOSPI VOĆINSKOJ
Gospo Voćinska, Majko od Utočišta! Ti si obiljem svojih milosti
tijekom više stoljeća bila zaštita, utjeha i nada našemu narodu
u teškim povijesnim vremenima. U svim stradanjima, progonima i patnjama, po tvojoj majčinskoj blizini, osjetili smo ruku pomoćnicu
koja nas je snažno vodila k Isusu Kristu,
jedinomu Spasitelju čovjeka.
Puni vjere i dubokoga pouzdanja stojimo pred Tvojim milosnim likom i molimo Te: Brani našu Domovinu i pomozi svima nama,
koji Te u svojim osobnim potrebama zazivamo.
P r i p r e m a p u t a :
Idemo na sljedeću postaju – Đulovac. Google kaže da je to Turistička zajednica Bjelovarsko – bilogorske županije. Ali ima Općina. Ajmo zvati Općinu. Dring, dring, dobar dan, dobar dan. Ide priča. Gospođa kaže da je sigurna da nitko ne pruža usluge smještaja u Đulovcu. Nema šanse, niti teoretske. Ja ponavljam priču o hodočašću, nema čovjek kamo, bla-bla. Kaže ona da pitam župnika i dade mi broj 043/382-019. Ja zovem, zvoni, zvoni, zvoni… Ništa. Super. Sve skupa danas traje već više od dva sata. Djeca hoće na kupanje, more na 100 metara, vedro i toplo. Da ustanem, ili da odustanem (od kupanja).
Zvoni mi mobitel, nepoznati broj. Dobar dan, dobar dan. Pita čovjek jesam li ga trebao. Ja se ispričavam i objašnjavam da sam danas puno ljudi već zvao i da ne znam točno tko je on, ali da tražim smještaj za strica koji hodočasti. Kaže on da se zove Ivan i da je župnik u Đulovcu. U meni vrišti „Hvala ti, Bože i svi anđeli nebeski!“ Odgovaram mu: „Hvaljen Isus i Marija, velečasni! Vi ste sigurno moj spasitelj.“ On zbunjen, a ja nastavljam s pričom koju pojačavam duhovnim detaljima i hodočasničkom poviješću strica Slavka od Međugorja, Španjolske i Rima. I molim ga za smještaj, makar jednu skromnu sobicu, sve prihvaćamo. On se smije i odgovara: „Kako smo primili sve hodočasnike, tako ćemo i ovoga. Budite bez brige, samo neka me stric nazove dan ranije da me podsjeti. Sve je riješeno!“
Zahvaljujem od srca i još ga molim da me posluša pola minute. Ispričam mu kako mi je stric Slavko govorio da je uvijek na svojim hodočašćima u najtežim trenucima nailazio na nekoga anđela koji mu je pomogao. Kažem župniku Ivanu: „Vi ste danas anđeo moga strica!“. On se smije i odgovara da nema problema, sve će biti riješeno. Ma, župniče Ivane, svaka Vam čast!
Gotovo do ponedjeljka nakon skoro tri sata internetiranja i telefoniranja. Bogu hvala, idemo se kupati.
- kolovoza 2015.
Cilj traženja smještaja – Virovitica. Peace of cake. Hotela ima 100%. Google… Nema hotela. Čekaj malo, u Virovitici nema hotela? Opet Google – „smještaj Virovitica“. Surf, surf – KTC sobe u Virovitici. Trgovački centar ima sobe? Prva informacija. Gledam internetske stranice, nije loše. Nove sobe, sve ima. Zovem, javlja se gospođa. Bez opširne priče tražim smještaj za jednu osobu za jednu noć. Kaže da nema problema. Odlično. Puno hvala. Ipak sam mislio da će biti lakše jer je Virovitica središte županije.
- kolovoza 2015.
Cilj: Velika Črešnjevica
Zovem Turističku zajednicu Pitomača i objasnim o čemu je riječ. Gospođa kaže da nema informacije tko bi mogao pružati smještaj u Velikoj Črešnjevici. Dobro, ali možda znate nekoga tko bi mogao znati. “Pa”, kaže ona, “zovite predsjednika sela.” Čudim se, zar i to postoji, ali sa zahvalnošću prihvaćam i zapisujem broj telefona. Zovem Nevena Milanovića koji je negdje na putu. Objasnim mu, on pomalo skeptičan i na kraju razgovora kaže da ga nazovem popodne, dotad će on nešto riješiti. Uh. I dobro je i nije dobro. Ako riješi, dobro, ako ne riješi, kasno popodne već teško mogu nekoga naći za sutradan. Zovem ga popodne i nisam miran, no on se smije i kaže da je sve riješeno i da ga Slavko samo nazove. Daje mi podatke o vlasniku kuće, umirovljenicima koji su cijeli život radili u Njemačkoj i koji će ga rado ugostiti u svojoj kući.
- kolovoza 2015.
Cilj: Veliko Trojstvo
Ako je veliko, valjda ima smještaja. Zovem Turističku zajednicu, daju mi broj opet jednog predsjednika koji se bavi upravo pružanjem smještaja i zna sve i svakog. Zovem ga misleći da je sve riješeno, ali nije. Sve je zauzeto, ima dva objekta za smještaj, ali nema mjesta i on brzo hoće prekinuti razgovor. Uspijem ga pitati zna li nekoga tko bi imao smještaj, ali on kaže da ne zna, samo čujem glas suvozača koji govori o nekim sobama. Zahvaljujem i zovem vlasnika tih soba, ali i on kaže da je sve zauzeto i da u Bjelovaru ima smještaj. A Bjelovar daleko, daleko. Ipak mi na kraju napomene da postoji smještaj u Puričanima na vrhu brijega. Tražim na internetu, ima, jedva nađem broj telefona i nazovem. Vlasnik se javi i konačno dogovorim noćenje. Puno, puno teže nego što sam mislio. A i dionica je jako zahtjevna i duga. Bit će veselo. Bože, ako može, daj malo olakšaj…
- kolovoza 2015.
Pregledavam rutu. Jučerašnja je jako duga i došao je dalje nego što je bilo predviđeno. Iduća postaja Sveti Ivan Žabno na nekih dvadeset i četiri kilometra, a onda iza nje Križevci još jedanaest kilometara. Razgovaram s tatom da bismo to mogli i skratiti za jedan dan na jednu rutu. Ipak zovem na dva mjesta za smještaj u Sv. Ivanu Žabno i oba mjesta zauzeta. Zato bez daljnjeg truda zovem u Križevce, imaju i hotel. Rezerviram smještaj i na kraju pitam imaju li internet, odgovara mi gospođa da nemaju, ali ima u gradu, kaže ona. Zahvaljujem i nakon toga nađem da KTC ima sobe i u Križevcima. Nazovem, sve kao u Virovitici, a ima i internet. Rezerviram i tu, pa otkazujem hotel. Nabavite internet! Kasnije se dogovaramo da će u KTC-u biti dva noćenja.
- kolovoza 2015.
Petak je i moram misliti tri dana unaprijed. Gledam kartu, cilj je Sv. Ivan Zelina, a nakon toga mjesta ide Marija Bistrica. Bliže od Sv. Ivana Zeline nalazi se Komin, a od Komina je još bliže do Marije Bistrice. Gledam na internetu i nalazim prvi smještaj nedaleko od Komina, ali sve je zauzeto. Drugi je restoran „Šumski dvor“ u mjestu Hrastje, dvadeset devet kilometara od Križevaca. Zovem, javlja se fina gospođa, sve se dogovorimo, objasnim joj da hodočasnik ide pješice i pitam ima li osim noćenja s doručkom i večeru. Ona odgovara da ima i da je to vrlo povoljno, samo trideset kuna više. Shvaćam da misli kako naš pješak baš i nije pri novcu jer valjda ne bi išao pješke, pa se samo nasmijem i kažem da je ta cijena dobra. Ovo mi se više puta ponavljalo; ne znam zašto ljudi misle da, ako čovjek ide pješke, nema novaca. Pa ovo je dosta skupo, plaćati noćenje svakih dvadeset pet-trideset kilometara. Ali ljudi jednostavno ne razmišljaju na taj način.
- kolovoza 2015.
Vraćamo se s mora i susrećemo Slavka u Križevcima. Lijepo smo se proveli.
- kolovoza 2015.
Cilj: Marija Bistrica
Ovo će biti lako ako ima mjesta. Hotel „Kaj“. Znam ga, vrlo je lijep i uređen, 4 zvjezdice. Zovem i ima mjesta. Izvrsno.
- dan: nedjelja, 23. kolovoza 2015.
Čačinci – Voćin
- dan: ponedjeljak, 24. kolovoza 2015.
Voćin – Đulovac
Kažem gazdarici da bih želio za doručak omlet od 2 jaja.
– Dobro, kaže i donese omlet od barem 6 jaja. I hrenovke. Borim se s preobilnim doručkom, koji je zaista ukusan, i pobijedim. Sav sam ponosan.
– Pa dajte pojedite koju hrenovku. Ništa niste pojeli, kaže gazdarica.
Nije čudo što joj je muž onako krupan.
Tek je 8 sati, a već je vruće. Etapa nije duga pa mislim da neće biti problema. Molim. Molim dugo, ustvari razgovaram s Gospom i zahvaljujem na svemu. Ivan se osjeća dobro, a čujem da i branitelji razmišljaju o prestanku prosvjeda. Marianne je također dobro. Unuci su s njom ovaj tjedan pa joj nije dosadno i nema previše vremena razmišljati što se to meni sve može dogoditi.
A meni se događa znoj. U potocima. Vruće je i sparno. U 8,30 javlja se župnik Ivan i kaže da će me u Đulovcu dočekati jedan bogoslov. Šalje mi njegov broj telefona i kaže da ga nazovem kad stignem. Odlično. Prenoćište je osigurano, zahvaljujući putničkoj agenciji Krešo, koja funkcionira besprijekorno.
Selo Hum. Nekoliko kuća i vrlo malo vidljivih ljudi. Ono nekoliko njih čudno me gleda i gotovo su prestrašeni kad im poželim dobar dan na hrvatskom. Sa svojim zastavicama, velikim šeširom i čudnim kolicima vjerojatno sličim na NHO (neidentificirani hodajući objekt) ili NHS (subjekt).
Ugledam veliko stablo pored puta i odlučim se zaustaviti i odmoriti noge koje gore. Izujem cipele i čarape i pijuckam vodu. Neki pas gore na brijegu laje. No prilično je daleko pa ne obraćam pozornost. No on itekako obraća pozornost na mene jer se odjedanput približio na nekoliko metara i gleda me pognutih ušiju i podvijena repa. Nakon kratkog vremena dođe do mene. Jako se boji, no ipak radoznalost prevlada pa ga mogu i dotaknuti. Crn je kao gavran i nije baš njegovan. Dajem mu vode. Pije iz mog dlana.
Pomilujem ga, a on se mazi i hoće u krilo. Pokušam ga otjerati prema njegovoj kući, ali ne sluša. Poprskam ga vodom, no ni to mu ne smeta. Vidim da ga se ne mogu otarasiti pa se obuvam i spremim da idem dalje. Gazdarica mi je spremila dva sendviča, iako sam tražio samo jedan, pa odmotam jedan sendvič i bacim ga psu. Dok se on time zabavlja, ja zbrišem. Jedva.
Put skreće nalijevo. Nigdje hlada. A Ivan mi kaže da u Puli pada kiša.
Čujem neki čudan zvuk. Nešto između krika ptice i dječjeg plača. Gledam uokolo, ali ne vidim ništa. Nešto kasnije opet isto. I opet ne vidim odakle taj zvuk dolazi.
Okrećem se prema kolicima i tražim bocu s vodom. I što to vidim iza kolica? Mali ćuko. Zaustavim se. Sav se trese od straha kad mu se približim. Potpuno je iscrpljen od trčanja i vrućine. Nisam ni ja u puno boljem stanju. Sav sam mokar od znoja. Uzmem ga i nosim. Prepusti mi se on i potpuno opusti. Zaustavim se u svakom hladu i spustim ga na zemlju da se malo rashladi. I on je sada sav mokar od moga znoja.
Molim Gospu da mi pomogne da mu nađem nekoga tko će ga prihvatiti. Jer što ću inače s njim? Ponijeti ga ne mogu, a ostaviti još manje.
Ulazimo u selo. Kafići s lijeve strane ceste. Prolazim kraj prvoga i zaustavljam se pred drugim, gdje mi se sjedalice više sviđaju. Neka gospođa izlazi iz kafića i objasnim joj kako sam našao psića na cesti i pitam što da s njim radim. Ako je žensko, uzimam ga ja. Provjerimo i zaista je ženka. Sav sretan predajem joj ga, ali prije zamolim jednoga gosta da načini nekoliko snimaka. Popijem pivo i zovem Marka, koji me već čeka pred crkvom. Nađem ga i nakon što je snimio nekoliko fotografija pred crkvom, idemo u samostan, gdje ću prenoćiti. Marko mi pokazuje hladnjak, koji je napunio hranom i pićem za mene.
Pokušam zaspati, ali nekako ne ide. Idem ponovno u selo u isti kafić i nađem kako Đina, njezino novo ime, spava u naslonjaču dok je neka mlada djevojka miluje. Snimim taj divni prizor i sjednem za drugi stol u hladu. Tu već sjedi neki čovjek pa razgovaramo. On je rodom od Banjaluke, a živi već četrdeset i pet godina u Frankfurtu. Ovdje ima vikendicu i provodi ljeto.
Popijemo još po pivo i on me pozove na kavu kod sebe, gdje će mi pokazati svoje imanje. Velika kuća, a vrt još veći – 13.000 četvornih metara prepun voćaka.
Popijemo kavu i rakiju od oraha, zamezimo i Franjo me odveze u svome mercedesu u samostan.
Ujutro me Marko zove i predloži da popijemo zajedno kavu. Upoznam i njegova oca. Marko plati kavu, tako da nisam potrošio nijednu kunu. Čudni ljudi velikoga srca.
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Privatni album
