U subotu je na lečićkom groblju pokopan Ante Radoš – Čepi. Tih, miran, iskren i uvijek spreman na druženje, bio je čovjek u koga si se mogao pouzdati. Čepi se nije ženio, nije ostavio obitelj iza sebe, ali je ostavio trag dobrote i ljudskosti. Bio je ono najbolje što se može reći za duvanjskog čovjeka.
Čepi je bio hrvatski branitelj od prvih dana 1991. godine. Bio je na svim bojištima, uvijek gdje je trebalo, rame uz rame sa svojim Lečićanima. Njegova skromnost nije umanjila veličinu onoga što je učinio. I zato njegova smrt nije gubitak samo za obitelj, nego i za zajednicu koja se ponosi ljudima poput njega.
A ipak, na njegovom lijesu nije bilo hrvatskog stijega.
Mnogi su se pitali — zašto? Odgovor je jednostavan, ali tužan: nitko iz institucija ni udruga koje postoje zbog branitelja nije smatrao svojim zadatkom da donese zastavu i preda je obitelji. Sustav koji je trebao pokazati zahvalnost pokazao je ravnodušnost. Dok se na obljetnicama, manifestacijama i pred kamerama vijenci polažu s velikom pompom, za običnog, tihog branitelja – nema ni zastave ni prisutnosti.
Te institucije i udruge postale su profesionalni polagači vijenaca i statisti na fotografijama. Branitelji su dio protokola samo dok se od njih može politički ili društveno profitirati. Kada treba odati počast čovjeku koji je davao najviše i nikada ništa nije tražio zauzvrat – tada ih nema.
Čepi nije ništa tražio niti očekivao. Ali mi smo očekivali od sustava minimum poštovanja prema čovjeku koji je dao sve da bismo mi imali slobodu.
Ne vrijedi nijedna funkcija, ni ured, ni titula ako nedostaje ljudskosti. Čepi je živio tiho, ali časno. I zato ćemo se mi, koji smo ga poznavali, uvijek sjećati njegovog života, a oni koji su trebali biti ondje – neka se srame svoje odsutnosti.
Neka mu je laka duvanjska zemlja.
Počivaj u miru, Čepi. Zastavu nisi imao na lijesu, ali imaš je u srcima onih koji znaju tko si bio.
Čepijev prijatelj, bivši vojnik
