“Nema više djece, bolan, pa se ptice čuju umjesto graje…”
Nikada ne biste očekivali toliko sakralno zdanje u tom rijetko lijepom kraju, danas dalekom od svega, ali ne i od srca ljudi koji su u njemu niknuli. Nekad su u tom mjestu bili plesnjaci, a danas se sijela održavaju u virtualnom svijetu, narod se okuplja na internetu, svatko sa drugog meridijana…
Kraljeva Sutjeska brojila je prije rata 800 stanovnika, danas ih je gotovo deset puta manje u toj umivenoj varošici podno drevnog franjevačkog samostana i crkve svetog Ive pred kojim je spomenik bosanskoj kraljici Katarini Kosači Kotromanić, možda i najtragičnijoj figuri te drage naše zemljice. Zato nas i evo malo k njima, zaboravljenima, a uvodna rečenica – iako zvuči beznadno – najupečatljivije govori o stvarnosti života. Izgovorio ju je u naš diktafon Nevenko Dodik, sasvim slučajno, vozeći bicikl uz obalu mjesne rijeke Trstionice, u smiraj kasnorujanskog toplog dana:
– Baš iz Splita?! Nikad nisam bio u Splitu, mogu mislit jest u Splitu lijepo… Mi se iz Vareša preselili u Sutjesku ima dvadeset godina, mater, brat i ja. Otac mi mlad poginuo u ratu, 36 godina mu je bilo. Jedan mi je brat u Sloveniji, drugi u Njemačkoj. Vidiš i sam, mirno je ovde, tiho…
Reportažu o životu u Kraljevoj Sutjesci pročitajte na portalu Slobodna Dalmacija.
