Drago nam je što imamo priliku ispričati vam priču o Gospi Žalosnoj koja se zahvaljujući talentiranim rukama naše akademske kiparice Marije Magdalene Madunić kao replika vraća u Župu Čardak nakon više desetljeća.
O povijesnoj pozadini Župe Čardak i nestanku kipa Gospe Žalosne ispričao nam je don Ivan Dragičević, župnik:
1901. godine u Čardak u Polje svete Filomene povjereno Služavkama Maloga Isusa dolaze 24 časne sestre iz Sarajeva koje su u teškim uvjetima rada podnosile toliku neimaštinu da je u prvim godinama umrlo čak 10 mladih sestara. 1908. godine nadbiskup Josip Stadler kupuje još jedno imanje koje naziva Doloroza (Žalosna), a to ime daruje potaknut sviješću o mnogim stradanjima katoličkoga puka toga kraja za vrijeme Otomanskoga Carstva. Sedam godina kasnije udareni su temelji crkve Gospe Žalosne, samostana i osnovne škole.
U sredini glavnoga oltara dominirao je kip Gospe Žalosne (Pieta) okružen freskama sedam svetih utemeljitelja (koji su u crkveni duhovni život unijeli pobožnost prema Gospi
Žalosnoj). Dolaskom komunističke vlasti sestrama je ostavljen tek mali dio samostanske zgrade iz kojega su kasnije istjerane. Zahvaljujući mudrosti domaćega sina vlč. Joze Perića i nadbsikupa Alaupovića 7. lipnja 1963. godine na temeljima samostana Doloroza osnovana je Župa Žalosne Gospe, a na područje se samostana vraćaju župnik i sestre. Doloroza je pak doživjela još jedan progon – u Domovinskome ratu 1992. godine. Srpski su ekstremisti do temelja srušili samostan, župnu crkvu i starački dom, a župnu su dokumentaciju zajedno s matičnim knjigama zapalili.
Prekrasna župna crkva Gospe Žalosne sravnjena je do zemlje, a umjetnine
neprocjenjive vrijednosti uništene ili možda nestale. Zahvaljujući dobroti
pravoslavnoga svećenika iz susjednog sela Miloševac ostale su sačuvane samo
postaje križnoga puta koje je on uzeo, skrio i u poratnome vremenu vratio.
Trideset godina nakon stradanja župne crkve u srcu župnika don Ivana Dragičevića, pokretača cijele ove priče, i našega akademika Ilije Skočibušića rodila se ideja izraditi repliku kipa, ali s umjetničkim rukopisom Marije Magdalene, koja nam je ispričala kako je nastajala njezina skulptura:
Replika je nastala po uzoru na jednu jedinu sačuvanu fotografiju izvornika, dok je visina određena jednom zanimljivom uspomenom. Naime, dok je časna sestra brisala prašinu s vrha Gospine glave, stajala je na drugoj stepenici s ravno ispruženom rukom. Te dvije informacije služile su mi kao nit vodilja u osnovnoj rekonstrukciji.
Što je motiv takve skulpture?
– Ova skulptura, izrađena od drveta, prikazuje Majku Mariju koja drži mrtvo tijelo Krista, što je središnji motiv svake Pieta scene. Kristovo je tijelo klonulo, teško, opuštenih udova, dok Marijin stav tijela odaje dojam tihe patnje. Cijela scena ove skulpture dramatično se uspinje ka Marijinu licu i psihologiji njezina portreta. Marija je u umjetnosti često prikazivana idealizirano, bez bora i gotovo bezvremenski mlada, upravo kako bi se naglasila njezina čistoća, vječna ljepota i duhovna snaga.
Međutim, tvoja je skulptura ipak realnija?
– Povijesno gledano Marija je u trenutku Isusove smrti imala oko 49 godina, zbog čega će umjetnici kasnije težiti prikazivanju realizma boli i ljudske dimenzije njezina majčinstva. Upravo Marijin portret na ovoj Pieti ide bliže toj stvarnosti prikazujući neizmjernu bol koju Marija prihvaća u tišini. Površina je cijele skulpture nepravilna i bogata tragovima rezbarenja, dok naglašene draperije oštrih i zaglađenih bridova stvaraju jaku igru svjetlosti i tame, što dodatno ističe dramatičnost cijele scene.
Kip će biti blagoslovljen na blagdan Gospe Žalosne 15. rujna. Marija Magdalena s pravom može biti ponosna na svoje djelo. Upitali smo ju što je za nju značilo proteklo putovanje, a s njezinim lijepim riječima i završavamo ovaj razgovor:
– Sretna sam i zahvalna što sam kao autorica imala priliku sudjelovati u povratku kipa Gospe Žalosne u Župu Čardak, jedinu u cijeloj Bosni i Hercegovini koja slavi Blagdan Gospe Žalosne 15. rujna, kada će kip biti blagoslovljen. Umjetnost ima moć liječiti rane jer prenosi ono što riječi ne mogu. Ova Pieta nije samo kip, nego svjedočanstvo da se nakon rušenja može ponovno graditi.
Helena Lučić/Tomislavcity
