“Kod kuće je najljepše”

Rijetki su događaji koji ljude u Rami ispune osjećajem radosti i sreće, a povratak sedmeročlane  obitelji na ognjište rodne kuće nikog ovih dana ne ostavlja ravnodušnim.

Ispunio Darko Ćališ želju svoga pokojnog oca, ali i svoju, te se s obitelji vratio rodnoj kući u Ramu, a takva životna priča zaslužuje da za nju čuju svi.

U veselom obiteljskom ozračju zatekli smo obitelj Ćališ koja se iz Kostrene pored Rijeke vratila prije nekoliko tjedana.

Mnogi su razlozi za povratak bili:

„Zbog troškova života, posebno stanarine koja se neprestano povećavala, teško je bilo sve financijski izdržati. Ništa nas nije vezalo gore, ovdje imamo slobodu, a i obiteljska kuća ne traži stanarinu.

No, bez obzira na troškove stanovanja, želja nam je  uvijek bila vratiti se domu. Nikad nismo zamišljali trajno ostati gore“-  ispričala je za portal rama-prozor.info supruga Anđa.

Život proveden u Republici Hrvatskoj bio je obilježen svakodnevnom nostalgijom i željom za povratkom. Više od 14 godina iščekivali su odlazak u rodni kraj za Božić ili neku drugu prigodu i njemu se radovali.

„Iz Rame smo otišli 2013. godine u Kostrenu kod Rijeke, a prije toga sam radio kao konobar u Dubrovniku. U Rijeci sam radio adaptaciju stanova, usavršio posao pa i samostalno otvorio obrt. Uvijek smo s nestrpljenjem čekali kad će godišnji, kad će Božić da dođemo. Na kraju smo svi čekali kad će supruga Anđa reći idemo kući“ – kroz šalu će Darko.

Za Novu godinu nekako je došlo vrijeme za odluku pa je prijelomna bila Darkova rečenica: „Anđe, ajmo mi kući“.

Tome je naravno prethodio razgovor i priprema terena za povratak, razgovor o mogućem zapošljavanju u Rami. Darko je već dogovorio posao kod jednog ramskog poduzetnika pa je od  1.7. započeo s radom. Sve se posložilo i sjelo na svoje mjesto.

Obitelj je ovo s petero djece, a školaraca je četvero.

Višegodišnjim boravkom u Kostreni i aktivnostima u župi stekli su mnoge prijatelje, poznanike, a redovan odlazak na misu i pomaganje župniku u raznovrsnim poslovima ostavili su neizbrisivi trag u župi toliko da su od župnika i župljana dobili dar za uspomenu i zahvalu za sve; a posebno što su svojim životnim primjerom bili uzor svima. Zbog dobrih i dragih ljudi u Kostreni povratak im je bio težak, a mnogi su zbog odlaska i plakali.

Anđa navodi rečenicu župnika: „Ništa više neće biti isto.“

O dočeku u Ramu veli Darko: „Doček u Rami bio je opet sa suzama, ali suzama radosnicama jer se vraćamo. Oduševljeni su svi i sretni, srce  je nekako puno.“
Najsretnija je baka Ana koja kaže „Srce puno, puna kuća“.
Nisu izostali ni planovi za dalje u Rami, pa nam Darko kaže:

„Planovi za dalje su napredovati, raditi; vratio sam se i ne mislim ljudi evo me, ja sam tu, Bože pomozi, past će s neba, nego spreman sam raditi. Ovdje će lakše biti jer stanarinu ne moram plaćati, a životni troškovi su puno manji. Ipak smo ovdje među svojima.“

Imaju i poruku za sve one koji se misle vratiti: „Kod kuće je najljepše. Treba čvrsto odlučiti, odvagnuti, presjeći i to je to. Ne treba se bojati povratka. Tko hoće raditi, naći će sebi nešto; otvoriti neki OPG, dodatno se može i ovdje zaraditi. Samo trebaju radišne ruke, volja i sklad u obitelji.“

Darkove spretne ruke olakšat će vam i pomoći oko cijelog uređenja kuće; uz ovakvog majstora adaptacija i uređenje prostora za življenje nije više problem stoga budite slobodni potražiti njegovu pomoć.

U tijeku su prijave i rješavanje papirologije oko prijave, a s upisom djece u školu neće nikad zakasniti. Svaka ramska škola s radošću će ih dočekati i upisati.

Na kraju možemo samo čestitati ovoj obitelji na odluci za povratak, reći i naše je srce puno zbog vašeg povratka; dobro došli kući.

Neka ovakvih primjera bude još!





VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA